Displazija kukova kod pasa nastaje kada se zglob kuka – kugla i čašica – ne razvije pravilno, pa kretanje postaje bolno, a s vremenom se može razviti i artritis. U zdravom kuku kuglasti vrh bedrene kosti glatko klizi u čvrstoj čašici zdjelice; kod stanja kao što je displazija kukova odnos tih površina postaje labav, pa kosti umjesto klizanja zapinju i taru.
U praksi, displazija kukova čest je uzrok šepanja stražnjih nogu – osobito kod velikih pasmina poput novofundlandera, bernardinaca, Chesapeake Bay retrivera i njemačkih ovčara. Procjenjuje se da 20-40 posto velikih pasmina može biti pogođeno, a displazija kukova pritom nije rezervirana samo za starije pse.
Još je teže to što se ovo genetsko stanje može očitovati od rođenja. Neka štenad vrlo rano pokazuju znakove hromosti, dok se kod drugih displazija kukova razvija postupno, godinama narušavajući pokretljivost kako deformirani zglob sve više struže i iritira okolna tkiva.
Ipak, za mnoge pse postoje načini kako liječiti, spriječiti ili barem ublažiti posljedice koje donosi displazija kukova. U nastavku donosimo na što paziti kroz simptome, koji su česti uzroci, kako izgleda dijagnostika i koje terapijske opcije postoje kada je u pitanju displazija kukova.
Simptomi displazije kukova kod pasa
Kod štenadi rođene s genetskom predispozicijom zglobovi u početku mogu izgledati posve normalno. Prvi znakovi da je prisutna displazija kukova često se pojave već između četvrtog mjeseca i prve godine života – to je razdoblje intenzivnog rasta i opterećenja zglobova.
Pas može početi pokazivati bol u području kukova pri hodu ili trčanju. Primjećuje se promjena hoda, poteškoće pri ustajanju, a pri blagom pritisku na sapi zdjelica može vidljivo „potonuti”. Ovi rani znakovi često se smjenjuju s periodima kada je pas naizgled bolje, što roditelje ljubimaca lako zavede, no displazija kukova i tada napreduje.
Zbog nepravilnog trošenja zglobnih površina stanje može s vremenom napredovati kako se koštano-mišićni sustav potpuno razvija. Displazija kukova tada može uzrokovati ukočenost nakon odmora, nerado skakanje ili odbijanje penjanja stepenicama – sve su to obrasci ponašanja kojima pas pokušava smanjiti bol.
U najtežim slučajevima displazija kukova toliko ograniči pokretljivost da pas jedva hoda ili to uopće ne može. Moguće su povremene ili stalne hromosti stražnjih nogu, neobičan stav s raširenim stražnjim udovima ili „zečji skok” pri ubrzanju. Kako pas opterećenje prebacuje naprijed, mišići ramena postaju izraženiji, dok se mišićna masa na bedrima vidljivo smanjuje – još jedan neizravan trag da je displazija kukova prisutna.
Valja znati i da se displazija kukova može „maskirati” u mirnijih pasa koji spontano biraju manje zahtjevne aktivnosti. Ako primijetite da vaš ljubimac izbjegava igru koju je nekoć volio, ranije odustaje od šetnje ili se nerado diže nakon spavanja, vrijedi posumnjati da je u podlozi displazija kukova i pravodobno potražiti savjet veterinara.
Uzroci displazije kukova kod pasa
Displazija kukova prvenstveno je nasljedna bolest kostiju i zglobova koja dovodi do nepravilnog razvoja zgloba kuka, no na tijek bolesti utječu i okolišni čimbenici. Velike i divovske pasmine genetski su posebno sklone razviti displaziju kukova, a na rizik dodatno utječu prehrana, tjelesna masa i tempo rasta.
Građa i funkcija psećeg kuka uvelike su slične ljudskom. Riječ je o zglobu tipa kugla-čašica: kuglasti vrh bedrene kosti čini „loptu”, a udubina zdjelice – acetabulum – čini „čašicu”. U zdravom kuku glatka površina kugle duboko i čvrsto leži u čašici, a ligamenti i kapsula osiguravaju stabilnost i velik opseg pokreta.
Kada je prisutna displazija kukova, kuglasti se vrh ne uklapa dovoljno duboko ili je čak djelomično ili u potpunosti iščašen. Odvajanje koštanih površina od idealnog dosjeda stvara trenje, a kako problem napreduje razvija se bolni artritis. Upravo zato displazija kukova često napreduje od isprekidanih tegoba prema trajnim ograničenjima.
Na ozbiljnost utječu i čimbenici poput debljanja i pretilosti, nepravilnog sastava obroka te slabije razvijene muskulature zdjelice. Pretjerano brz rast u štenećoj dobi te preintenzivno vježbanje na tvrdim podlogama mogu pogoršati stanje – displazija kukova tada se brže manifestira kroz bol i hromost.
Posebne formule hrane za štence velikih pasmina mogu pomoći da se izbjegne prebrz rast i neuravnotežen unos minerala. Pritom je važno sa svojim veterinarom razgovarati o odgovarajućem planu prehrane, jer displazija kukova zahtijeva kombinaciju pravilnog unosa energije, kalcija i fosfora te nadzora tjelesne mase.
Dijagnostika displazije kukova kod pasa
Ako primijetite da vaš pas dulje vrijeme – ne samo dan-dva – ima poteškoće pri hodu, trčanju ili ustajanju, vrijeme je za pregled kod veterinara. Pravodobna sumnja ključna je, jer displazija kukova u ranijoj fazi često dopušta šire mogućnosti liječenja i prilagodbe svakodnevice.
Jedini siguran način potvrde dijagnoze jest rendgensko snimanje zdjelice kako bi se procijenila struktura kuka. Slika mora jasno prikazati položaj kugle u odnosu na čašicu, širinu zglobnog prostora i eventualne promjene na rubovima – sve su to parametri po kojima se zaključuje koliko je displazija kukova uznapredovala.
Budući da štene s genetskom predispozicijom može imati prividno uredne kukove u ranoj dobi, veterinar često preporuči cjelovitu rendgensku procjenu oko dobi od dvije godine, kada je rast završen. Naravno, svaka je situacija posebna, pa se pregled može savjetovati i ranije – osobito ako postoje jasni klinički znakovi da je displazija kukova već prisutna.
Za kvalitetnu snimku koja omogućuje pouzdanu procjenu ponekad su potrebni sedacija ili opća anestezija. Time se postiže potpuna opuštenost mišića i precizno pozicioniranje, što je presudno jer se displazija kukova procjenjuje prema finim odnosima kostiju u zglobu.
Veterinari obično razvrstavaju stanje kuka i stupanj displazije kako slijedi:
- Odličan: Kuk je normalan i potpuno funkcionalan. Vrh bedrene kosti čvrsto sjeda u dobro formiranu čašicu, a razmak između kostiju minimalan.
- Blaga displazija kukova: Razmak između kugle i čašice se povećava jer ligamenti – koji ih drže skupa – dobivaju mikrorupture i rastežu se, pa stabilnost slabi.
- Umjerena displazija: Kuglasti vrh jedva leži u čašici, a javljaju se i artrotske promjene. Pas može imati povremenu ili stalnu hromost te bol pri trčanju ili okretanju.
- Teška displazija: Vrh bedrene kosti potpuno je iščašen iz zgloba. Pas teško hoda ili to može samo uz velik napor.
Uz rendgen, veterinar može preporučiti i kliničke testove pokretljivosti te procjenu hoda. Kombinacija nalaza pomaže da se donese plan – displazija kukova se ne liječi „jednom mjerom za sve”, nego individualno, ovisno o dobi, težini simptoma i načinu života psa.
Veterinarsko liječenje
Teško je opisati „tipičan” tijek liječenja čak i nakon potvrđene dijagnoze, jer displazija kukova varira od blagih do vrlo teških oblika. Terapija se kreće od prilagodbe prehrane i aktivnosti do kirurških zahvata kao što je totalna zamjena kuka – zahvat koji je invazivan i zahtijeva dulji oporavak, ali u dobro odabranih kandidata može dramatično poboljšati kvalitetu života.
Kod dijela štenadi rana kirurgija može smanjiti rizik od degenerativnih promjena u zglobu. Za pse starije od devet mjeseci, suvremeni zahvati totalne endoproteze – zamjene oštećenog zgloba umjetnim – sve su uspješniji, a oporavak u velikom postotku slučajeva vraća punu funkciju. Odluku, naravno, donosi veterinar ortoped nakon detaljne procjene, jer displazija kukova i u kirurgiji traži individualni pristup.
U blažim slučajevima veterinar može propisati protuupalne lijekove te preparate kao što je Adequan koji ublažavaju bol, smanjuju upalu i pomažu obnovi oštećene hrskavice. Uz to se često preporučuju ograničenje intenzivnih aktivnosti, izbjegavanje tvrdih podloga pri šetnji, kontrola tjelesne mase i fizioterapija – sve mjere kojima se displazija kukova „drži pod kontrolom”.
Fizikalna terapija obuhvaća ciljane vježbe za jačanje mišića zdjelice i stabilizaciju zgloba, rad u vodi i kontrolirane šetnje. Plan se prilagođava sezoni, dobi i temperamentu psa. Dobro osmišljen program smanjuje bol i pomaže da displazija kukova manje narušava svakodnevicu.
Prehrana ima istaknuto mjesto u liječenju: održavanje idealne tjelesne mase smanjuje opterećenje na zglob. Veterinar može preporučiti specifičnu hranu s kontroliranim kalorijskim unosom ili dodatke hrani – no bez improvizacija, jer displazija kukova traži precizno doziranje svih nutrijenata i praćenje napretka.
Prevencija
Jedan od načina na koji uzgajivači sprečavaju širenje problema jest selektivni uzgoj. Roditelji kućnih ljubimaca, naravno, ne mogu utjecati na gene svojih pasa, ali mogu mnogo učiniti kako bi držali stanje pod nadzorom. Pravilna skrb može odgoditi pojavu simptoma u genetski sklonih pasa, ublažiti tijek bolesti ili – u najboljem slučaju – dovesti do toga da displazija kukova nikada ne razvije kliničku sliku.
Evo nekoliko načina kako smanjiti težinu ili čak prevenirati probleme koje uzrokuje displazija kukova:
- Upravljanje tjelesnom masom ključno je. Suvišni kilogrami dodatno opterećuju kukove – naučite odgovarajuću količinu hrane za pasminu i dob vašeg psa, u čemu će vaš veterinar rado pomoći. Na taj način displazija kukova ima manji „mehanički” pritisak.
- Šteneća dob osjetljivo je razdoblje razvoja kostiju i zglobova. Spriječite nepotrebno debljanje: najbolji početak je uravnotežena prehrana koja pokriva sve potrebe. Dijeljenje hrane sa stola loša je navika koja, ako je prisutna displazija kukova, može brzo pogoršati stanje.
- Tijekom faza naglog rasta obeshrabrite skakanje s visine i duže stajanje na stražnjim nogama. Takva opterećenja stavit će dodatni stres na zglob, a displazija kukova tada lakše napreduje.
- Ako se javi hromost, držite psa na povodniku i ograničite skakanje i nagla ubrzanja. Mirnije, kontrolirano kretanje daje zglobu vremena za oporavak – displazija kukova tada manje „plamića”.
- Plivanje je izvrsna vježba jer povećava mišićnu masu bez pretjeranog stresa na zglobove. Redovita hidroterapija može biti važan dio plana kada je displazija kukova već dijagnosticirana.
- Kako pas stari, aktivnost ostaje važna, ali tempo i vrstu kretanja treba prilagoditi mogućnostima. Kraće, češće šetnje po mekšim podlogama često su bolji izbor kada je u pozadini displazija kukova.
- U prehranu se mogu uvesti određeni dodaci. Primjerice, glukozamin često se koristi za ublažavanje simptoma displazije kukova i artritisa – o dozi i trajanju razgovarajte s veterinarom, jer displazija kukova traži plan po mjeri.
Za kraj praktična napomena za svakodnevicu: prilagodite dom kako bi kretanje bilo sigurnije. Protuklizne prostirke na glatkim podovima, rampe umjesto stepenica i udoban, potporan ležaj mogu vidljivo smanjiti epizode boli koje donosi displazija kukova. Uz dobru suradnju s veterinarom i strpljivu rutinu, mnogi psi dugo ostaju aktivni i radosni unatoč tome što je prisutna displazija kukova.
