Adenovirus 1 kod pasa uzrokuje zaraznu virusnu infekciju koja može zahvatiti dišni sustav i više unutarnjih organa, a posebno jetru. Bolest koju izaziva poznata je kao zarazni hepatitis pasa i može imati vrlo ozbiljan tijek. U najtežim slučajevima može završiti smrću, pri čemu se u izvornim podacima navodi da smrtnost može dosegnuti 30 posto oboljelih pasa. Zbog mogućeg brzog pogoršanja svaki znak bolesti zahtijeva pravodobnu veterinarsku procjenu.
Među psećim adenovirusima ovaj je tip ozbiljniji jer adenovirus 2 najčešće uzrokuje blaže poteškoće povezane s dišnim sustavom. Adenovirus 1 izrazito je zarazan i može se širiti slinom, izmetom i mokraćom zaraženog psa. Pas koji više nema vidljive simptome i dalje može izlučivati virus mokraćom tijekom šest do devet mjeseci, pa opasnost od prijenosa ne prestaje nužno onda kada se životinja naizgled oporavi.
Cijepljenje protiv ove infekcije obično se provodi zajedno s cijepljenjem protiv štenećaka. Riječ je o jednom od temeljnih cjepiva koja se preporučuju većini pasa, osim u posebnim okolnostima u kojima veterinar procijeni da određena životinja ne smije primiti cjepivo. Redovita zaštita važna je jer adenovirus može cirkulirati među psima i prije nego što vlasnici prepoznaju da je neka životinja zaražena.
Primijetite li kod psa povišenu temperaturu, izraženu slabost, gubitak teka, povraćanje, bol u trbuhu, neuobičajeno krvarenje ili promjene na očima, odmah se obratite veterinaru. Navedeni znakovi mogu imati različite uzroke, ali kod ove bolesti odgađanje pregleda može biti opasno. U nastavku su opisani simptomi, načini prijenosa i postupci liječenja povezani s infekcijom.
Simptomi infekcije adenovirusom tipa 1 kod pasa
Simptomi ovise o više čimbenika, uključujući stanje imunosnog sustava, količinu oštećenja koje je virus prouzročio u stanicama, dob psa i stadij bolesti. Adenovirus kod jednog psa može izazvati jedva primjetne tegobe, dok kod drugoga može dovesti do naglog i teškog pogoršanja. Zbog takvih razlika nije moguće procijeniti ozbiljnost bolesti samo na temelju jednog znaka.
Zarazni hepatitis pasa može biti blag, s prolaznim simptomima koje vlasnik lako zamijeni za umor ili kratkotrajnu probavnu smetnju. Međutim, bolest može napredovati i zahvatiti jetru, krvne žile, oči, živčani sustav te druge dijelove organizma. Kada adenovirus izazove opsežniju upalnu reakciju, istodobno se mogu pojaviti znakovi iz nekoliko organskih sustava.
Povišena tjelesna temperatura često je jedan od ranijih znakova. U izvornom opisu navodi se temperatura iznad 104 stupnja Fahrenheita, što odgovara približno 40 stupnjeva Celzija. Visoka temperatura može biti praćena bezvoljnošću, manjkom interesa za hranu i povlačenjem iz uobičajenih aktivnosti. Pas može djelovati potišteno, sporije reagirati na okolinu i više vremena provoditi ležeći.
Promjene na očima također mogu biti prepoznatljive. Rožnica može postati zamućena ili plavkasta, zbog čega se ta pojava ponekad opisuje kao plavo oko povezano s hepatitisom. Mogu se javiti bol, osjetljivost na jako svjetlo, suzenje ili iscjedak. Kod nekih pasa razvija se glaukom, odnosno stanje povezano s povišenim očnim tlakom, pa je pregled oka važan čim vlasnik uoči promjenu boje, zatvaranje kapaka ili izbjegavanje svjetla.
Dišni simptomi mogu uključivati iscjedak iz nosa, kašalj, upalu krajnika i znakove infekcije gornjih dišnih putova. Iako se takve poteškoće mogu pojaviti i kod drugih bolesti, njihova kombinacija s temperaturom, probavnim smetnjama ili promjenama na očima može upućivati na ozbiljniji proces. Adenovirus se ne smije procjenjivati samo prema jačini kašlja jer oštećenje unutarnjih organa može biti znatno i kada respiratorni znakovi nisu izraženi.
Pojačana žeđ i ubrzan rad srca mogu pratiti gubitak tekućine, temperaturu, bol ili opće pogoršanje stanja. Bol u trbuhu može biti blaga na dodir ili toliko jaka da pas zauzima neuobičajen položaj, izbjegava kretanje ili reagira na podizanje. Povraćanje i proljev dodatno povećavaju rizik od dehidracije, osobito kod štenaca i pasa koji već odbijaju hranu i vodu.
Oštećenje jetre može biti povezano sa žuticom, pri čemu sluznice, bjeloočnice ili koža dobivaju žućkastu nijansu. Istodobno se mogu pojaviti oteklina glave i vrata, sitne crvene točkice na koži, modrice te krvarenje iz usta i desni. Takvi znakovi mogu upućivati na poremećaj zgrušavanja krvi i zahtijevaju hitnu veterinarsku pomoć, bez pokušaja kućnog liječenja.
U težim slučajevima adenovirus može biti povezan s upalom mozga, grčevima i paralizom jednog ili više udova. Neurološki simptomi predstavljaju hitno stanje. Pas koji gubi ravnotežu, ima nekontrolirane trzaje, ne može ustati ili pokazuje promijenjeno stanje svijesti mora biti odmah prevezen u veterinarsku ambulantu, uz što mirnije i sigurnije rukovanje tijekom prijevoza.
Mogući simptomi uključuju:
- povišenu tjelesnu temperaturu, obično iznad 104 stupnja Fahrenheita
- gubitak teka
- bezvoljnost i potištenost
- zamućene ili plavkaste oči
- iscjedak iz nosa ili očiju
- glaukom
- infekciju gornjih dišnih putova
- kašalj
- upalu krajnika
- pojačanu žeđ
- ubrzan rad srca
- bol u trbuhu
- povraćanje
- proljev
- oteklinu glave i vrata
- žuticu
- sitne crvene točkice na koži
- krvarenje iz usta i desni
- modrice
- upalu mozga
- grčeve
- paralizu jednog ili više udova
Uzroci infekcije adenovirusom tipa 1 kod pasa
Infekcija je zarazna, a uzročnik je otporan u okolišu. Adenovirus se može prenijeti slinom ili izmetom zaraženog psa, dok se kod oporavljenih životinja još mjesecima može izlučivati mokraćom. To znači da pas bez vidljivih znakova bolesti i dalje može predstavljati izvor zaraze za druge pse koji dođu u dodir s njegovim izlučevinama ili s kontaminiranim predmetima.
Neki psi mogu biti nositelji bez jasnih simptoma zaraznog hepatitisa. Takva životinja može izgledati zdravo, normalno jesti i ponašati se uobičajeno, a ipak sudjelovati u širenju virusa. Upravo zato oslanjanje isključivo na vanjski izgled psa nije dovoljno za procjenu rizika, posebno u sredinama u kojima boravi velik broj životinja.
Adenovirus može preživjeti nekoliko mjeseci na kontaminiranim površinama ili predmetima. Posude za vodu i hranu, podovi, oprema, transportni kavezi i drugi predmeti koji dolaze u dodir s izlučevinama mogu sudjelovati u prijenosu ako se pravilno ne očiste. U izvornom tekstu navodi se čišćenje izbjeljivačem ili snažnim kemijskim sredstvima, no odabir i primjena dezinficijensa moraju biti sigurni za životinje i usklađeni s uputama veterinara ili proizvođača sredstva.
Budući da se adenovirus prenosi sa psa na psa, češće se pojavljuje na mjestima na kojima se životinje okupljaju. Parkovi za pse, uzgajivačnice, pansioni i skloništa mogu predstavljati rizičnije okruženje kada higijena, izolacija bolesnih životinja ili cijepljenje nisu odgovarajući. Sam boravak na takvom mjestu ne znači da će se pas zaraziti, ali veći broj kontakata povećava mogućnost izlaganja.
Do prijenosa može doći izravnim dodirom sa zaraženim izmetom ili mokraćom, kao i udisanjem kapljica sline koje dospiju u zrak tijekom kihanja ili kašljanja. Rizik postoji i kada pas liže kontaminiranu površinu, njuši mjesto na kojem je boravila zaražena životinja ili dijeli predmete koji nisu očišćeni. Adenovirus se zato može širiti i bez dugotrajnog izravnog kontakta između dvaju pasa.
Najveći rizik imaju necijepljeni psi, uključujući štence koji su još premladi za dovršetak preporučenog programa cijepljenja. Adenovirus kod štenaca može uzrokovati teže simptome, a rizik od smrtnog ishoda viši je. Njihov imunosni sustav još se razvija, pa svaku naglu promjenu ponašanja, odbijanje hrane, povraćanje, proljev ili visoku temperaturu treba shvatiti ozbiljno.
Vlasnik psa koji je bio u kontaktu s mogućim izvorom zaraze treba obavijestiti veterinara prije dolaska u ambulantu. Ta informacija omogućuje osoblju da organizira pregled uz mjere kojima se smanjuje kontakt s drugim pacijentima. Pravodobna najava posebno je važna kada se sumnja na adenovirus jer se virus može širiti među psima koji dijele čekaonicu, hodnik ili zajedničku opremu.
Liječenje infekcije adenovirusom tipa 1 kod pasa
Liječenje je usmjereno na ublažavanje simptoma i potporu organizmu jer ne postoji lijek koji izravno uklanja adenovirus iz tijela. Veterinar procjenjuje opće stanje psa, stupanj dehidracije, moguće oštećenje jetre, promjene u zgrušavanju krvi, stanje očiju i prisutnost neuroloških simptoma. Plan liječenja zato nije jednak za svakog pacijenta, nego se prilagođava težini bolesti i zahvaćenim organima.
Antibiotici ne djeluju na viruse, pa ne mogu izliječiti primarnu infekciju. Ipak, veterinar ih može propisati kada postoji opasnost od sekundarne bakterijske infekcije. Oslabljeni organizam može biti podložniji dodatnim komplikacijama, ali odluku o primjeni antibiotika mora donijeti stručnjak. Samoinicijativno davanje lijekova može prikriti simptome, izazvati nuspojave ili otežati daljnje liječenje.
Intravenska nadoknada tekućine može se primijeniti radi ponovne hidracije i vraćanja odgovarajuće razine elektrolita. To je osobito važno kod pasa koji povraćaju, imaju proljev, ne piju dovoljno ili su izgubili apetit. Količina i sastav tekućine određuju se prema kliničkom stanju, pa takva terapija zahtijeva nadzor. Kod teških poremećaja krvarenja ili izraženih promjena u krvi može biti potrebna transfuzija.
Veterinar može preporučiti i prilagodbu prehrane. Cilj je smanjiti opterećenje oslabljenog organizma i osigurati unos hrane koji pas može podnijeti. Ne postoji jedna prehrana prikladna za sve oboljele pse, osobito kada su prisutni povraćanje, proljev ili oštećenje jetre. Promjene obroka zato treba provoditi prema veterinarskoj uputi, bez naglog uvođenja dodataka ili hrane koja nije preporučena.
Infekcija može ostaviti oštećenje tkiva, posebno u očima. Pas koji je prebolio adenovirus može biti osjetljiv na jako svjetlo ili osjećati bol u očima. Veterinar može propisati lijekove protiv bolova i drugu terapiju za ublažavanje očnih tegoba, ovisno o nalazu. Ljudski lijekovi protiv bolova ne smiju se davati bez izričite veterinarske preporuke jer pojedini pripravci mogu biti opasni za pse.
Tijekom oporavka važno je ograničiti kontakt s drugim psima, održavati čistoću prostora i pravilno zbrinjavati izlučevine. Budući da se virus može izlučivati mokraćom šest do devet mjeseci nakon prestanka simptoma, vlasnik treba s veterinarom dogovoriti mjere opreza primjerene kućanstvu i okruženju. Posebna pažnja potrebna je ako u domu borave necijepljeni psi ili vrlo mladi štenci.
Cijepljenje vrlo uspješno smanjuje rizik od bolesti i ubraja se među temeljna cjepiva za pse. Zaštita se provodi prema rasporedu koji uzima u obzir dob, prethodna cijepljenja, zdravstveno stanje i procjenu veterinara. U izvornom tekstu navodi se preporuka Američke udruge bolnica za životinje da se cijepljenje ponavlja svake tri godine, no konkretan raspored treba uskladiti s veterinarskim smjernicama koje vrijede za pojedinog psa.
Razgovor s veterinarom treba obuhvatiti početno cijepljenje šteneta, docjepljivanje odraslog psa i postupanje u slučaju propuštene doze. Veterinar također može procijeniti postoje li zdravstveni razlozi zbog kojih se cijepljenje mora odgoditi ili prilagoditi.
