Pitanje smiju li psi jesti određenu hranu često se pojavi tek kad vlasnik primijeti njuškanje po dvorištu, šumi ili parku. Ako ste vidjeli kako vaš pas istražuje nešto u travi, sasvim je moguće da su to bile gljive. Budući da ih ljudi često jedu u raznim jelima, logično je zapitati se vrijedi li isto i za pse, te postoji li način da se rizik svede na minimum.
Važno je znati da ne postoji jedinstven, uvijek točan odgovor. Razlog je jednostavan: postoji mnogo vrsta, a razlike među njima nisu samo okusne nego i biološke. Neke gljive mogu biti prehrambeno prihvatljive u malim količinama, dok druge mogu izazvati ozbiljno trovanje. Pritom dodatnu složenost stvara činjenica da ono što je sigurno za čovjeka nije automatski sigurno i za psa.
U praksi vrijedi pravilo opreza: prije nego što svom psu ponudite bilo koju “ljudsku” hranu, pa tako i gljive, najbolje je konzultirati veterinara koji poznaje zdravstveno stanje vašeg ljubimca. Posebno je važno uzeti u obzir dob, tjelesnu masu, kronične bolesti, terapiju koju pas eventualno prima i sklonost probavnim smetnjama. Ovaj tekst daje pregled situacija u kojima su gljive u pravilu manje rizične, kao i okolnosti u kojima mogu predstavljati hitno stanje.
Kada su gljive prihvatljive za pse?
Ako uopće razmišljate o tome da pas proba gljive, najsigurniji izbor su gljive kupljene u trgovini i namijenjene ljudskoj prehrani, koje su pravilno skladištene i termički obrađene. Time se ne dobiva apsolutna sigurnost, ali se znatno smanjuje vjerojatnost da se radi o otrovnoj vrsti ili o primjerku kontaminiranom nečistoćama iz okoliša.
U pravilu izbjegavajte “eksperimentiranje” s vrstama koje sami berete, čak i ako mislite da ih dobro poznajete. Prepoznavanje u prirodi je zahtjevno – a pogreške se događaju i iskusnima. Također, divlje gljive mogu rasti na mjestima gdje su bile prisutne kemikalije, pesticidi ili onečišćivači, što dodatno povećava rizik za psa koji je osjetljiviji na neke toksine.
Ako vaš veterinar potvrdi da vaš pas smije dobiti malu količinu, tada je ključno kako ih pripremate. Najbolje je ponuditi gljive potpuno jednostavno: bez luka i češnjaka, bez ljutih začina, bez gotovih mješavina začina, bez umaka, bez maslaca i bez slanih dodataka. Mnogi uobičajeni sastojci iz ljudske kuhinje psima nisu prikladni, a neki mogu biti i opasni, pa problem ponekad nije u samim gljive nego u načinu pripreme.
Termička obrada je dodatni sloj opreza. Sirova hrana može biti teže probavljiva, a kod nekih pasa izaziva mučninu, povraćanje ili proljev čak i kad sastojak sam po sebi nije “otrov”. Ako se gljive nude, neka budu dobro skuhane ili lagano pirjane u vrlo maloj količini masnoće koja je inače prihvatljiva za pse – no i tada isključivo u dogovoru s veterinarom.
Porcija treba biti mala i uvedena postupno. U praksi to znači da se ne nudi cijeli obrok, nego tek zalogaj kao test tolerancije. Nakon toga pratite psa nekoliko sati: ima li promjena u stolici, učestalosti mokrenja, raspoloženju, energiji, apetitu ili znakovima nelagode u trbuhu. Čak i kad su gljive iz trgovine, pojedini psi mogu imati osjetljiv probavni sustav ili reakcije koje nisu predvidljive unaprijed.
Za neke vlasnike motiv je “zdravi međuobrok”. Istina je da gljive u prehrani ljudi mogu biti izvor određenih vitamina i minerala, no kod pasa je primarna korist često marginalna u usporedbi s uravnoteženom psećom prehranom. Drugim riječima, čak i ako su gljive dopuštene, one su dodatak, a ne potreba. Ako pas već jede kvalitetnu, potpunu hranu, nutritivni “dobitak” od ovakvog zalogaja obično nije presudan.
Posebnu pažnju obratite na probavne i metaboličke osobitosti vašeg psa. Psi s osjetljivim želucem, poviješću pankreatitisa, alergijama ili kroničnim crijevnim smetnjama mogu lošije podnijeti i minimalne promjene u prehrani. U tim slučajevima veterinar će često preporučiti da se gljive uopće ne uvode, ne zato što su nužno opasne same po sebi, nego zato što je rizik od pogoršanja osnovnog stanja veći od moguće koristi.
Ako želite nagraditi psa “ljudskom” hranom, postoje jednostavnije i predvidljivije opcije koje veterinar može lakše odobriti. U tom smislu, gljive nisu tipičan prvi izbor. Ipak, ako se već nude, neka budu rijetko, u maloj količini i kao dio šireg plana prehrane koji je usklađen s potrebama psa.
Još jedan praktičan aspekt: način posluživanja. Gljive se mogu rezati na vrlo male komadiće kako bi se smanjio rizik od gušenja, osobito kod malih pasmina, štenaca i pasa koji brzo gutaju. Također, komadi trebaju biti dovoljno mekani nakon kuhanja. I ovdje vrijedi oprez: čak i kad su gljive “sigurne”, mehanički rizici i probavna opterećenja mogu biti problem ako se daju preveliki komadi ili prevelika količina.
U sažetom smislu, gljive mogu biti prihvatljive samo kad su iz pouzdanog izvora, pravilno pripremljene, ponuđene u maloj količini i uz odobrenje veterinara. Čim se bilo koji od tih uvjeta ne može ispuniti, bolje je odustati.
Kada su gljive nesigurne za pse?
Najrizičniji scenarij je onaj koji se najčešće događa: pas pronađe gljive u dvorištu, na livadi ili tijekom šetnje i pojede ih prije nego što vlasnik stigne reagirati. U tom slučaju treba postupati kao da postoji mogućnost trovanja, jer u prvim minutama i satima često ne možete pouzdano znati o kojoj se vrsti radi.
Ako sumnjate da je pas pojeo divlje gljive, prioritet je odmah kontaktirati veterinara. Nemojte čekati da se simptomi “razviju”, jer kod nekih toksina vrijeme igra ključnu ulogu. Brza procjena, upute i eventualni hitni postupci često su sigurniji od pristupa “pričekajmo i vidimo”.
Ukoliko je moguće i sigurno, pokušajte prikupiti ostatke koje je pas jeo. To može uključivati komadiće iz usta, ostatke na tlu ili cijele primjerke u blizini. Materijal stavite u čistu vrećicu ili posudu. Ovaj korak može pomoći veterinaru u procjeni rizika – ne zato što se uvijek može napraviti točna identifikacija na licu mjesta, nego zato što tragovi ponekad omogućuju bržu odluku o daljnjim mjerama.
Nemojte pokušavati izazivati povraćanje na svoju ruku. Postoje situacije u kojima veterinar može preporučiti određene postupke, ali samoinicijativne metode mogu pogoršati stanje, osobito ako je pas već slab, dezorijentiran ili ima neurološke simptome. Sigurnije je slijediti upute stručnjaka koji će uzeti u obzir težinu psa, vrijeme proteklo od ingestije i kliničke znakove.
Ovisno o tome koje je gljive pas pojeo, mogu se pojaviti različiti simptomi. Neki psi reagiraju uglavnom probavno, dok drugi imaju znakove koji upućuju na oštećenje jetre, živčanog sustava ili druge sustave. Ponekad se simptomi jave brzo, a ponekad s odgodom – što može zavarati vlasnika i stvoriti lažan osjećaj sigurnosti.
Najčešći znakovi zbog kojih vlasnici traže pomoć uključuju promjene u probavi i ponašanju. Važno je obratiti pažnju i na suptilne promjene: pas koji inače rado jede može odbijati hranu, može biti neuobičajeno miran, može tražiti skrivena mjesta, može se činiti “odsutan” ili slab. Takve promjene same po sebi nisu dokaz trovanja, ali u kontekstu sumnje na gljive zahtijevaju oprez.
Simptomi koji se mogu pojaviti, ovisno o vrsti i količini, uključuju:
- Povraćanje
- Proljev
- Dezorijentaciju
- Neurološke tegobe
- Žuticu
Popis iznad nije konačan. Neki psi mogu imati pretjerano slinjenje, drhtanje, slabost, nestabilan hod, promjene u disanju ili znakove boli u trbuhu. Kod težih slučajeva mogu se razviti ozbiljne komplikacije koje zahtijevaju hitno liječenje. Upravo zato, kad god postoji sumnja da su gljive uzrok, pristup treba biti brz i usmjeren na sigurnost.
Veterinar će procijeniti situaciju prema dostupnim informacijama: kada je pas mogao pojesti gljive, koliko ih je mogao pojesti, kako se pas ponaša sada, te postoje li već vidljivi simptomi. Na temelju toga može preporučiti dolazak u ambulantu, praćenje kod kuće uz jasne upute, ili hitnu obradu. U nekim slučajevima može biti potrebno laboratorijsko praćenje, jer se određena oštećenja ne vide odmah izvana.
Čak i kad se simptomi u početku čine “blagi”, ne treba podcjenjivati rizik. Neka trovanja imaju faze – početno poboljšanje može se dogoditi prije kasnijeg pogoršanja. Zato je važno da vlasnik ne zaključi prerano da je “sve u redu” samo zato što se pas na kratko umirio ili prestao povraćati.
U Sjevernoj Americi često se spominju određene skupine otrovnih vrsta koje su povezane s teškim trovanjima kod ljudi i životinja, no u praksi za vlasnika psa to nije presudna informacija: ključna je činjenica da je identifikacija divljih vrsta nesigurna i da se gljive u okolišu ne smiju tretirati kao bezazlene. Drugim riječima, nije potrebno znati točan naziv da bi se postupilo ispravno – dovoljno je prepoznati rizik i brzo kontaktirati stručnjaka.
Prevencija je ovdje najisplativija. Ako u dvorištu rastu gljive, uklanjajte ih čim ih primijetite, po mogućnosti s rukavicama, i bacite ih na način koji sprječava da pas dođe do njih. Tijekom šetnji, osobito nakon kiše i u razdobljima kad ih ima više, držite psa pod nadzorom i, ako je potrebno, na povodcu u područjima gdje često rastu gljive. Trening naredbi poput “pusti” ili “ne diraj” može značajno smanjiti rizik od slučajne ingestije.
Ako je vaš pas poznat kao “usisavač” koji jede sve što nađe, razmislite o dodatnim mjerama upravljanja tijekom šetnji. Neki vlasnici koriste brnjicu prilagođenu za sprječavanje skupljanja hrane s tla, ali takva odluka treba biti dobro promišljena i provedena uz postupno privikavanje, kako ne bi uzrokovala stres ili druge probleme u ponašanju.
Također je korisno unaprijed znati kako brzo možete doći do veterinarske skrbi, osobito ako često šetate u udaljenijim područjima ili planinarite. U takvim situacijama sumnja na gljive nije trenutak za improvizaciju: unaprijed pripremljen plan, uključujući broj telefona ambulante i upute za hitne slučajeve, može skratiti vrijeme do pomoći.
Ako se dogodi da pas pojede divlje gljive, pokušajte ostati pribrani. Zabilježite vrijeme, procijenite količinu, pratite simptome i odmah kontaktirajte veterinara. Ne pokušavajte “neutralizirati” situaciju hranom, mlijekom ili kućnim pripravcima. U hitnim stanjima takve metode mogu odgoditi učinkovitu terapiju ili zakomplicirati kliničku sliku.
Za vlasnike koji žele potpuniju kontrolu nad prehranom psa, često je smislenije osloniti se na provjerenu pseću hranu ili na plan prehrane koji je sastavljen uz stručnu pomoć, umjesto da se oslanjaju na povremene zalogaje poput gljive. Ako vaš cilj nije “počastiti” psa nego poboljšati kvalitetu prehrane, veterinar ili veterinarski nutricionist može predložiti sigurnije opcije i jasne količine.
Jeste li ikada imali situaciju u kojoj je vaš pas došao u kontakt s divlje gljive tijekom šetnje ili u dvorištu? Koje ste korake odmah poduzeli i što vam je veterinar savjetovao u vezi praćenja simptoma?
