Smiju li psi jesti tunu? To je pitanje koje se lako može pojaviti dok otvarate konzervu za ručak ili pripremate odrezak ribe za pečenje, a vaš pas zainteresirano prati svaki pokret. Miris ribe mnogim je psima vrlo privlačan pa nije neobično da mole za zalogaj, gurkaju njuškom ruku ili čekaju da nešto padne na pod. Ipak, činjenica da je neka namirnica prikladna za ljude ne znači automatski da je jednako dobar izbor za pse. Probavni sustav, tjelesna masa i osjetljivost na pojedine tvari razlikuju se od životinje do životinje, zbog čega je potreban oprez.
Najsigurniji odgovor glasi da tuna nije preporučena namirnica za pse. Vrlo malen, slučajno progutan zalogaj najčešće neće izazvati trenutačnu reakciju, ali to ne znači da bi je trebalo nuditi kao poslasticu ili redovit dodatak obroku. Glavni razlog za izbjegavanje povezan je s mogućom izloženošću živi. Budući da se taj metal može nakupljati u organizmu, ponavljano hranjenje nosi veći rizik od jednokratnog kušanja. Posebno je važno paziti na male pse, štence, starije pse i životinje koje već imaju zdravstvenih poteškoća.
U nastavku je objašnjeno zašto tuna može biti problematična, što učiniti ako ju je pas pojeo te koje znakove treba pratiti. Savjeti služe kao opće smjernice, ali ne mogu zamijeniti pregled i procjenu veterinara koji poznaje zdravstveno stanje konkretnog psa.
Zašto je tuna loša za pse?
Tuna se obično ne smatra hranom koja je sama po sebi trenutačno otrovna za pse. Riba općenito može sadržavati vrijedne bjelančevine, masne kiseline i druge hranjive tvari koje se nalaze u pojedinim pravilno formuliranim psećim obrocima. Upravo zato vlasnicima može djelovati logično ponuditi mali komad. Tuna pritom može ostaviti dojam zdrave i jednostavne poslastice, iako taj dojam ne obuhvaća sve rizike. Problem nije nužno u samoj kategoriji ribe, nego u vrsti, podrijetlu, veličini ribe, načinu pripreme i učestalosti hranjenja. Kod ove vrste posebno se razmatra količina žive koja se tijekom vremena može nakupiti u tkivu.
Veće ribe grabežljivice tijekom života jedu brojne manje organizme, pa se određene tvari mogu postupno koncentrirati u njihovu tijelu. Tuna pripada ribama kod kojih se zato obraća posebna pozornost na živu. To se odnosi i na svježe komade i na proizvode iz konzerve. Konzerviranje ne uklanja živu, a dodatni sastojci mogu donijeti nove probleme. Tuna nakon konzerviranja zato ne postaje automatski sigurnija za psa. Proizvod može biti pakiran u salamuri, ulju ili umaku, može sadržavati mnogo soli ili začine koji nisu prikladni za pse.
Živa može utjecati na živčani sustav i druge organe. Rizik ovisi o unesenoj količini, učestalosti izlaganja, veličini psa i njegovu općem zdravstvenom stanju. Jedan mali zalogaj nije isto što i cijela konzerva, a povremeni slučaj nije jednak navici koja traje tjednima ili mjesecima. Međutim, vlasnik kod kuće ne može pouzdano procijeniti koliko je žive bilo u pojedinom komadu. Zbog te neizvjesnosti jednostavnije je odabrati sigurniju poslasticu. Tuna nije potrebna kao dio svakodnevne prehrane psa.
Osim žive, važan je i način posluživanja. Sirova tuna može nositi mikrobiološke i parazitološke rizike, dok termički obrađena riba može biti pripremljena s češnjakom, lukom, maslacem, marinadom ili velikom količinom soli. Takvi dodaci mogu izazvati probavne smetnje ili druge zdravstvene poteškoće. Kosti, ako su prisutne, predstavljaju opasnost od gušenja, ozljede usne šupljine ili probavnog sustava. Čak i kada je komad čist, kuhan i bez kostiju, pitanje žive ostaje. Tuna bez začina time ne postaje potpuno bezrizična.
Konzervirana tuna često privlači dodatnu pozornost jer je dostupna, jednostavna za posluživanje i jakog mirisa. Ipak, voda iz konzerve nije nužno bezazlena, osobito ako je riječ o salamuri. Velika količina soli može biti neprimjerena, a ulje može izazvati želučane tegobe, osobito kod psa koji nije naviknut na masniju hranu. Tuna iz konzerve može biti problematična i bez vidljivih dodataka. Ne treba zaboraviti ni ukupnu ravnotežu prehrane. Dodavanje ljudske hrane u zdjelicu može smanjiti udio potpunog i uravnoteženog obroka koji je formuliran za potrebe psa.
Redovito nuđenje može stvoriti i neželjenu naviku. Pas brzo uči da će upornim moljenjem dobiti hranu sa stola, pa se takvo ponašanje može pojačati. Vlasnik tada možda počinje nuditi sve veće količine ili različite ostatke, ne razmišljajući o sastojcima. Tuna se zato ne bi trebala koristiti ni kao sredstvo za skrivanje lijeka bez prethodnog savjeta veterinara. Za tu svrhu postoje prikladnije opcije koje ne nose isti problem mogućeg nakupljanja žive.
Poseban oprez potreban je kod pasa s bolestima bubrega, jetre, gušterače ili probavnog sustava. Njihova sposobnost podnošenja soli, masnoće ili drugih sastojaka može biti smanjena. Jednako vrijedi za pse na veterinarskoj dijeti, kod kojih i mali dodatak može poremetiti plan prehrane. Ako pas ima poznatu alergiju na ribu ili je već reagirao na morsku hranu, tuna se ne smije nuditi bez stručne procjene.
Što učiniti ako pas pojede tunu?
Prvi korak je ostati smiren i pokušati utvrditi što je pas točno pojeo. Važno je znati je li riječ o malom zalogaju, cijelom odresku, otvorenoj konzervi ili većoj količini koja je bila pripremljena s dodatnim sastojcima. Provjerite je li proizvod bio u vodi, ulju ili salamuri te je li sadržavao luk, češnjak, začine ili umak. Sačuvajte ambalažu jer podaci s deklaracije mogu pomoći veterinaru u procjeni.
Ako je zdrav odrasli pas samo jednom progutao vrlo malen komad, često je dovoljno pažljivo ga promatrati. Osigurajte mu svježu vodu i nemojte nuditi dodatnu masnu ili slanu hranu. Ne pokušavajte izazvati povraćanje bez izričite upute veterinara. Kućni postupci mogu pogoršati stanje, izazvati udisanje sadržaja ili prikriti znakove koji su važni za procjenu. Bilježite vrijeme kada je hrana pojedena i svaku promjenu u ponašanju.
Veterinara treba kontaktirati kada je količina veća, kada ne znate koliko je pas pojeo ili kada se takvo hranjenje ponavljalo. Razgovor je posebno važan ako je pas malen, vrlo mlad, star, skotan, kronično bolestan ili uzima lijekove. Veterinar može pitati za tjelesnu masu, približnu količinu, vrstu proizvoda, vrijeme unosa i trenutačne simptome. Na temelju tih podataka odredit će treba li psa samo nadzirati ili dovesti na pregled.
Jednokratno prejedanje češće će najprije izazvati probavne smetnje povezane s količinom hrane, masnoćom, soli ili začinima. Tuna može biti samo jedan dio problema ako je pripremljena s drugim neprikladnim sastojcima. Mogu se pojaviti povraćanje, proljev, nelagoda u trbuhu, odbijanje hrane ili pojačana žeđ. Ti znakovi nisu specifični samo za tunu, pa je važno promatrati cjelokupno stanje. Pas koji je klonuo, teško diše, ne može zadržati vodu, ima krv u sadržaju koji povraća ili pokazuje jaku bol treba hitnu stručnu pomoć.
Trovanje živom obično se ne procjenjuje samo prema jednom blagom simptomu. Zabrinutost je veća kada je tuna bila dio prehrane dulje vrijeme ili kada je unesena velika količina. Znakovi mogu uključivati promjene u ponašanju, poteškoće s koordinacijom i druge neurološke ili sistemske probleme. Neke posljedice mogu biti ozbiljne, zbog čega nije dobro čekati da se stanje samo povuče ako primijetite neuobičajene promjene.
Među mogućim simptomima trovanja živom kod pasa navode se:
- izražena nervoza, dezorijentiranost ili gubitak koordinacije
- povraćanje, osobito ako se pojavi krv
- proljev koji se ponavlja ili ne prestaje
- pojačano ispadanje dlake ili neuobičajene promjene na koži i krznu
- drhtanje, trzaji ili tremor
- znakovi oštećenja ili oslabljene funkcije bubrega
- poremećaji vida, nesigurno kretanje ili sljepoća
Ako se nakon što je pas pojeo tunu pojavi bilo koji od navedenih znakova, odmah nazovite veterinara ili dežurnu veterinarsku službu i slijedite njihove upute. Nemojte čekati sljedeći dan ako se simptomi brzo pogoršavaju. Tijekom poziva jasno navedite sve što znate o količini, proizvodu i vremenu unosa. Ako pas povraća, teško stoji ili ima neurološke znakove, držite ga u mirnom i sigurnom prostoru kako se ne bi ozlijedio.
Na pregledu veterinar može procijeniti hidraciju, neurološko stanje, rad srca i disanje te prema potrebi preporučiti dodatne pretrage. Postupanje ovisi o simptomima i okolnostima. Vlasnik ne bi trebao sam davati ljudske lijekove, dodatke prehrani, aktivni ugljen ili pripravke za navodno uklanjanje metala. Nepravilna doza ili pogrešan pripravak mogu stvoriti dodatni rizik.
Nakon događaja korisno je spriječiti ponavljanje. Konzerve i ostatke hrane treba spremiti izvan dosega, a kantu za otpad zatvoriti poklopcem koji pas ne može otvoriti. Radnu površinu očistite odmah nakon pripreme, osobito ako pas skače ili krade hranu. Članovi kućanstva trebaju imati isto pravilo jer povremeni zalogaji od više osoba zajedno mogu postati redovita količina koju nitko pojedinačno ne primjećuje.
Može li se tuna ponuditi samo povremeno?
Neki vlasnici pretpostavljaju da je povremeno hranjenje prihvatljivo jer se mali komad čini beznačajnim. Ipak, sigurnija je odluka ne stvarati naviku. Ne postoji praktičan način da kod kuće utvrdite sadržaj žive u pojedinom proizvodu, a pas ne treba ovu namirnicu kako bi dobio potpunu prehranu. Kvalitetna potpuna hrana već je formulirana tako da osigura potrebne hranjive tvari u odgovarajućim omjerima.
Ako je cilj ponuditi nagradu, mogu se koristiti pseće poslastice ili mali komadi hrane za koju je veterinar potvrdio da je prikladna. Poslastice općenito trebaju ostati dodatak, a ne zamjena za obrok. Kod pasa koji moraju smršavjeti, imaju osjetljivu probavu ili posebnu dijetu, svaku novu namirnicu treba uskladiti s planom hranjenja. Tuna nije nužna ni za okus ni za unos masnih kiselina jer postoje druge formulirane mogućnosti.
Vlasnici ponekad koriste ribu kako bi potaknuli psa koji slabije jede. Gubitak apetita, međutim, može biti znak bolesti, boli, stresa ili problema sa zubima. Prekrivanje obroka jakim mirisom može privremeno prikriti uzrok. Ako pas odbija hranu, osobito ako se to ponavlja ili je praćeno povraćanjem, proljevom, slabošću ili gubitkom tjelesne mase, treba zatražiti veterinarski savjet umjesto stalnog dodavanja tunjevine.
Koje su ribe prikladnija alternativa?
Kada pas pokazuje snažan interes za ribu, veterinar može preporučiti prikladniju vrstu i način pripreme. Uobičajeno se razmatraju manje ribe ili proizvodi posebno formulirani za pse, jer izbor ne ovisi samo o nazivu vrste. Važni su podrijetlo, svježina, količina, uklanjanje kostiju i potpuna termička obrada. Riba se treba posluživati bez soli, ulja, maslaca, luka, češnjaka, marinada i začina.
Losos, arktička zlatovčica i iverak mogu se spominjati kao alternative, ali ni njih ne treba davati nasumično. Sirovi losos i druge sirove ribe mogu nositi zdravstvene rizike, a sitne kosti mogu ostati skrivene i nakon čišćenja. Najsigurnije je birati gotovu pseću hranu koja sadrži ribu i označena je kao potpuna, ili slijediti točne upute veterinara o količini i pripremi svježeg obroka.
Kod uvođenja bilo koje nove hrane krenite s vrlo malom količinom i promatrajte reakciju psa. Moguće su probavne smetnje ili preosjetljivost čak i kada se namirnica općenito smatra prikladnom. Ako se pojave svrbež, crvenilo kože, otečenost, povraćanje, proljev ili promjena ponašanja, prestanite je davati i obratite se veterinaru.
