Degenerativna mijelopatija kod pasa, poznata i kao kronična degenerativna radikulomijelopatija, nasljedna je neurološka bolest koja postupno oštećuje živčane strukture odgovorne za kretanje. Promjene zahvaćaju bijelu tvar leđne moždine i živčane putove koji prenose poruke između mozga, kralježnične moždine i udova. Zbog sporog propadanja živčanih vlakana pas s vremenom sve teže kontrolira stražnje noge, gubi stabilnost i postaje manje pokretan.
Degenerativna mijelopatija najčešće se primjećuje kod pasa starijih od sedam godina, iako se prvi znakovi mogu pojaviti i ranije. U početku vlasnik može uočiti tek povremeno zapinjanje šapom, nesiguran hod ili neobično trošenje noktiju. Takve promjene lako je pripisati dobi, umoru, artritisu ili ozljedi, pa je veterinarski pregled važan čim se pojavi trajna slabost stražnjih nogu.
Degenerativna mijelopatija obično počinje slabošću i gubitkom koordinacije u stražnjem dijelu tijela. Kako napreduje, pas može izgubiti sposobnost samostalnog ustajanja i hodanja, a u uznapredovaloj fazi mogu biti zahvaćene i prednje noge te funkcije povezane s mokrenjem, gutanjem i disanjem. Brzina napredovanja razlikuje se od psa do psa, zbog čega se plan skrbi mora redovito prilagođavati stvarnom stanju životinje.
Za degenerativnu mijelopatiju ne postoji terapija koja bi pouzdano zaustavila njezin razvoj. Liječenje se zato usmjerava na očuvanje pokretljivosti, sprečavanje dodatnih komplikacija i održavanje što bolje kvalitete života. Veterinar može procijeniti neurološko stanje psa, isključiti druge uzroke slabosti te preporučiti fizikalnu terapiju, pomagala, prilagodbe doma i svakodnevnu njegu.
Simptomi degenerativne mijelopatije kod pasa
Kada je prisutna degenerativna mijelopatija, simptomi se najčešće pojavljuju nakon sedme godine života, ali se kod nekih pasa mogu primijetiti već oko pete godine. Promjene uglavnom napreduju postupno. U početku mogu zahvatiti samo jednu stražnju nogu ili biti izraženije na jednoj strani tijela, a zatim se proširiti na obje stražnje noge. Vlasnici često prvo primijete da pas struže noktima po podu, povremeno križa noge ili gubi ravnotežu pri okretanju.
Degenerativna mijelopatija u pravilu nije bolna sama po sebi. Ipak, pas može osjećati nelagodu zbog padova, ogrebotina, prenaprezanja drugih mišića, dugotrajnog ležanja ili istodobnih ortopedskih bolesti. Izostanak očite boli ne znači da je stanje blago. Gubitak pokretljivosti može snažno utjecati na samostalnost psa, njegovu higijenu, sposobnost obavljanja nužde i sudjelovanje u uobičajenim aktivnostima.
Tijek koji ima degenerativna mijelopatija nije jednak kod svih pasa. Kod nekih potpuna paraliza stražnjih nogu nastupi približno 6-12 mjeseci nakon prvih simptoma, dok drugi s bolešću žive tri godine ili dulje. Procjena napredovanja ne temelji se samo na tome može li pas hodati. Važni su i sposobnost ustajanja, održavanje ravnoteže, kontrola mokrenja i stolice, stanje kože, interes za hranu, disanje i ukupno ponašanje.
Uobičajeni znakovi koje može izazvati degenerativna mijelopatija uključuju:
- povlačenje stražnjih šapa po tlu i struganje gornjom stranom prstiju
- savijanje šape tako da pas kratko stoji na njezinoj gornjoj strani
- ogrebotine, ranice ili pretjerano istrošeni nokti na stražnjim šapama
- nesiguran, zanošen ili široko postavljen hod stražnjih nogu
- križanje stražnjih nogu tijekom hodanja
- šepanje ili slabost koja se s vremenom može proširiti prema prednjem dijelu tijela
- otežano ustajanje nakon ležanja ili sjedenja
- teškoće pri hodanju po skliskim površinama, stepenicama ili neravnom terenu
- smanjena sposobnost trčanja, skakanja i penjanja
- gubitak ravnoteže i češći padovi
- slabljenje i postupno propadanje mišića stražnjih nogu
- djelomična ili potpuna paraliza stražnjih nogu
- nemogućnost pravilnog namještanja šape nakon što se ona okrene
- inkontinencija mokraće ili stolice u uznapredovaloj fazi
- zadržavanje mokraće i povećan rizik od problema s mokraćnim sustavom
- nadražena koža zbog dodira s mokraćom ili stolicom
- rane od pritiska na mjestima koja dugo dodiruju podlogu
- povećanje tjelesne mase zbog smanjene aktivnosti
- postupno slabljenje prednjih nogu u kasnijoj fazi
- otežano žvakanje ili gutanje kod vrlo uznapredovale bolesti
- otežano disanje kada su zahvaćeni živčani putovi važni za dišne mišiće
Rani znakovi koje uzrokuje degenerativna mijelopatija mogu nalikovati drugim bolestima kralježnice, zglobova i perifernih živaca. Hernija diska, artritis, tumorske promjene, ozljede, upale i neke metaboličke bolesti također mogu uzrokovati slabost ili nekoordiniran hod. Zbog toga se degenerativna mijelopatija ne bi smjela pretpostaviti samo na temelju izgleda kretanja. Veterinar obično procjenjuje reflekse, položajne reakcije, osjet, mišićni tonus i prisutnost boli.
Posebnu pozornost treba posvetiti naglom pogoršanju. Sama bolest najčešće napreduje postupno, pa iznenadna jaka bol, potpuni gubitak pokreta, izrazita osjetljivost kralježnice ili nagla nemogućnost mokrenja mogu upućivati na dodatni problem koji zahtijeva hitnu procjenu. Pas s kroničnom slabošću može istodobno doživjeti ozljedu ili razviti drugo stanje koje nije povezano s osnovnom dijagnozom.
Uzroci degenerativne mijelopatije kod pasa
Degenerativna mijelopatija povezana je s nasljednim promjenama, osobito s mutacijom gena SOD1, koji sudjeluje u zaštiti stanica od oštećenja izazvanih reaktivnim molekulama. Isti je gen povezan i s amiotrofičnom lateralnom sklerozom, poznatom kao Lou Gehrigova bolest, kod ljudi. Ta se genetska varijanta češće nalazi kod određenih pasmina, ali njezina prisutnost sama po sebi ne znači da će svaki pas razviti kliničke znakove. Genetski rezultat zato se mora tumačiti zajedno s dobi, pasminom, simptomima i nalazom neurološkog pregleda.
Degenerativna mijelopatija često se opisuje kao nasljedna osobina povezana s recesivnim prijenosom. Pas može naslijediti rizičnu varijantu od oba roditelja, a da ipak nikada ne razvije vidljive poteškoće. Drugi pas s istim genetskim statusom može razviti progresivnu slabost u starijoj dobi. To pokazuje da na pojavu bolesti vjerojatno utječu i drugi biološki čimbenici koji nisu potpuno razjašnjeni.
Degenerativna mijelopatija najpoznatija je po povezanosti s njemačkim ovčarima, bokserima i velškim korgijima pembroke. Zabilježena je i kod velških korgija cardigan, kolija, retrivera, rodezijskih goniča lavova, sibirskih haskija, vajmarskih ptičara i oštrodlakih foksterijera, kao i kod drugih pasmina te križanaca. Pasmina može povećati sumnju, ali ne smije zamijeniti temeljitu dijagnostičku obradu.
Genetsko testiranje može pomoći u procjeni rizika i odgovornom planiranju uzgoja, no ne potvrđuje samo po sebi aktivnu bolest. Pas bez simptoma može imati rizičan genetski nalaz, dok pas sa slabošću može patiti od sasvim drugog neurološkog ili ortopedskog poremećaja. Zbog toga se dijagnoza često postavlja isključivanjem drugih mogućih uzroka, a konačna potvrda prirode promjena nije uvijek moguća tijekom života životinje.
Kada se sumnja na degenerativnu mijelopatiju, veterinar u dijagnostičkom postupku može preporučiti krvne i mokraćne pretrage, rendgensko snimanje, naprednu slikovnu dijagnostiku ili analizu likvora, ovisno o simptomima i dostupnim mogućnostima. Svrha tih postupaka nije uvijek izravno dokazati degenerativnu mijelopatiju, nego potražiti bolesti koje se mogu liječiti ili zahtijevaju drukčiji pristup. Važno je isključiti bolna stanja jer ona mogu bitno promijeniti terapijski plan.
Vlasnici pasa iz pasmina s povećanim rizikom mogu razgovarati s veterinarom o genetskom testu i prije pojave simptoma. Rezultat može biti koristan za uzgajivačke odluke, ali ne bi se smio koristiti kao jedini razlog za predviđanje životnog vijeka ili buduće kvalitete života pojedinog psa. Kliničko praćenje i dalje je presudno jer stvarno funkcioniranje životinje pruža više informacija od samog laboratorijskog nalaza.
Liječenje degenerativne mijelopatije kod pasa
Liječenje koje zahtijeva degenerativna mijelopatija usmjereno je na potporu jer trenutačno ne postoji dokazano sredstvo koje može izliječiti bolest ili pouzdano zaustaviti njezino napredovanje. Cilj je što dulje očuvati sigurnu pokretljivost, spriječiti ozljede i održati udobnost. Plan skrbi obično uključuje kontroliranu aktivnost, fizikalnu rehabilitaciju, prilagodbu prostora, održavanje primjerene tjelesne mase i redovito praćenje promjena.
Kod pasa kojima je dijagnosticirana degenerativna mijelopatija fizikalna terapija može pomoći u održavanju mišićne snage, pokretljivosti zglobova i koordinacije. Program mora biti prilagođen sposobnostima psa jer pretjerano vježbanje može izazvati umor, padove i dodatno opterećenje. Kratke, kontrolirane šetnje na ravnoj podlozi često su korisnije od dugih aktivnosti. Pas se ne bi trebao prisiljavati na vježbu kada više ne može sigurno podupirati tijelo.
Veterinar ili stručnjak za rehabilitaciju može pokazati pasivne vježbe opsega pokreta, lagano istezanje i načine podupiranja stražnjeg dijela tijela. Hidroterapija može omogućiti kretanje uz manji pritisak na zglobove, ali nije prikladna za svakog psa. Potrebno je uzeti u obzir srčano i dišno stanje, strah od vode, stanje kože i sposobnost sigurnog ulaska u bazen ili podvodnu traku.
Degenerativna mijelopatija često zahtijeva postupno uvođenje pomagala. Oprsnica s ručkom može olakšati ustajanje i izlazak radi obavljanja nužde. Za pse koji još imaju dobru snagu prednjih nogu kolica za stražnji dio tijela mogu omogućiti više kretanja i mentalne stimulacije. Pomagalo mora biti pravilno podešeno kako ne bi pritiskalo kožu, ometalo mokrenje ili stvaralo neprirodan položaj kralježnice.
Dom je korisno prilagoditi prije nego što padovi postanu učestali. Protuklizne prostirke mogu se postaviti na glatke podove, a pristup strmim stepenicama treba ograničiti. Rampe moraju biti stabilne, dovoljno široke i blagog nagiba. Zdjelice se mogu postaviti na lako dostupno mjesto, a prostor za odmor treba omogućiti psu da legne i ustane bez okretanja na skliskoj površini.
Kada pas provodi više vremena ležeći, meka i čista podloga postaje osobito važna. Položaj tijela treba redovito mijenjati kako bi se smanjio dugotrajan pritisak na laktove, kukove i druge koštane izbočine. Kožu valja svakodnevno pregledavati zbog crvenila, vlage, ogrebotina i ranica. Mokru ili zaprljanu posteljinu potrebno je odmah zamijeniti kako bi se spriječilo nadraživanje kože.
Njega šapa uključuje pregled noktiju i gornje strane prstiju jer povlačenje nogu po podu može brzo oštetiti kožu. Zaštitne čizmice ili druga pomagala mogu pomoći, ali moraju dobro pristajati i redovito se skidati radi pregleda. Nepravilno postavljena zaštita može uzrokovati trenje, zadržavanje vlage ili dodatno otežati osjet podloge.
Kontrola tjelesne mase važan je dio skrbi. Višak kilograma otežava podizanje, povećava opterećenje prednjih nogu i čini pomoć pri kretanju zahtjevnijom. Veterinar može preporučiti prilagodbu količine hrane prema smanjenoj aktivnosti, uz očuvanje odgovarajućeg unosa hranjivih tvari. Nagle i stroge dijete nisu prikladne bez stručnog nadzora, osobito kod starijih pasa s drugim bolestima.
Problemi s mokrenjem zahtijevaju pažljivo praćenje. Vlasnik treba obratiti pozornost na učestalost mokrenja, napinjanje, kapanje, promjenu mirisa ili boje mokraće i vlažnu dlaku oko spolovila. Zadržavanje mokraće može biti teško uočiti bez pregleda. Veterinar može procijeniti prazni li se mjehur pravilno i objasniti njegu ako pas više ne može potpuno samostalno mokriti.
Degenerativna mijelopatija ne uzrokuje nužno bol, ali stariji pas može istodobno imati artritis, bolest kukova, promjene na kralježnici ili ozljede nastale padanjem. Lijekove protiv bolova, protuupalne lijekove i dodatke prehrani treba koristiti samo prema veterinarskoj preporuci. Oni ne liječe oštećenje leđne moždine, ali mogu biti važni kada postoji zaseban izvor boli koji dodatno ograničava kretanje.
Budući da degenerativna mijelopatija napreduje, redovite kontrole omogućuju prilagodbu plana njege kako se funkcija mijenja. Korisno je bilježiti koliko pas može hodati, koliko često pada, može li sam ustati, jede li i pije normalno te ima li poteškoća s mokrenjem ili stolicom. Snimke hoda iz istog kuta i na istoj podlozi mogu veterinaru pomoći u procjeni postupnog napredovanja između pregleda.
Kvaliteta života procjenjuje se šire od same sposobnosti hodanja. Važno je promatrati pokazuje li pas interes za obitelj, hranu, mirise, izlazak i druge omiljene aktivnosti, može li se odmoriti bez nelagode te može li ostati čist i suh. Kada se potrebe povećaju, veterinar može pomoći vlasniku u realnoj procjeni koristi i opterećenja pojedinih intervencija.
Istražuju se različiti terapijski pristupi, ali nijedan se ne bi smio predstavljati kao sigurno rješenje bez pouzdanih dokaza. Vlasnici trebaju biti oprezni s proizvodima koji obećavaju zaustavljanje ili preokretanje bolesti. Svaki dodatak, lijek ili eksperimentalni postupak valja razmotriti s veterinarom, osobito ako pas uzima druge lijekove ili ima bolest jetre, bubrega, srca ili probavnog sustava.
Kako degenerativna mijelopatija napreduje, svakodnevna njega može uključivati pomoć pri ustajanju, pridržavanje tijekom nužde, češće čišćenje kože, okretanje tijela i prilagodbu aktivnosti. Plan treba biti praktičan i za psa i za osobu koja o njemu skrbi. Pravodobno uvođenje pomagala i jasne veterinarske upute mogu smanjiti rizik od ozljeda te omogućiti mirnije i sigurnije razdoblje uznapredovale bolesti.
