Doktorica Ilyena Hirskyi-Douglas sa Sveučilišta u Glasgowu provela je i napisala istraživanje koje zagovara veći stupanj izbora za pse. Osmislila je uređaj pod nazivom DogPhone i njime želi napraviti prvi korak prema ublažavanju separacijske anksioznosti – i prema promjeni načina na koji razmišljamo o komunikaciji čovjeka i psa.
U osnovi, DogPhone je visokotehnološka igračka – konkretno, veća lopta prilagođena psećoj interakciji. Pas je može pomaknuti ili gurnuti kada mu nedostaje skrbnik, član obitelji ili druga bliska osoba, a sustav zatim inicira poziv u ime psa. U okviru ideje, pas ne služi kao „okidač“ za ljudsku zabavu, nego kao sudionik koji može odlučiti želi li uspostaviti kontakt.
Prema izvještaju lista The Guardian, Hirskyi-Douglas se nada da bi psi s vremenom mogli koristiti DogPhone i za kontakt s drugim psima, primjerice kada su odvojeni od svojih psećih prijatelja. Takva mogućnost otvara zanimljiva pitanja o tome kako psi doživljavaju društvene odnose, kako prepoznaju druge pse na ekranu i što bi im uopće značilo „nazvati“ nekoga tko nije čovjek.
Ali stvarno – DogPhone?
Na prvu, koncept može zvučati kao scena iz epizode serije Black Mirror, zar ne? Ipak, namjera iza DogPhonea nije distopijska. Polazište je pragmatično: mnogi psi doživljavaju stres kada ostanu sami, a ljudi često pokušavaju „riješiti“ taj stres tehnologijom koja je usmjerena isključivo na čovjeka, poput nadzornih kamera ili automatskih hranilica.
Način rada sustava opisan je vrlo jednostavno. Kada pas pomakne loptu, uređaj šalje signal prema obližnjem prijenosnom računalu. Računalo potom pokreće videopoziv prema skrbniku psa. Važan detalj je da poziv nije obvezan: osoba koja prima poziv može odlučiti hoće li se javiti ili ne, a sustav ne pretpostavlja da je „uvijek dobro“ prekinuti sve obveze samo zato što je došao poziv.
Jednako tako, i u suprotnom smjeru skrbnik može nazvati psa. No, koncept nije zamišljen kao jednosmjerna kontrola, nego kao dvosmjerna mogućnost. Kao što čovjek može odlučiti hoće li prihvatiti poziv, tako bi i pas trebao imati opciju hoće li se uključiti. U tom modelu DogPhone nije alat za „provjeru“ psa, nego alat koji, barem u teoriji, uvodi element pristanka.
Cilj izuma je ubaciti osjećaj osobne autonomije u svakodnevicu naših pasa – osjećaj koji je, u dosadašnjim tehnološkim rješenjima, bio gotovo isključivo rezerviran za ljude. Umjesto da tehnologija samo prati psa, mjeri mu kretanje ili mu dozira hranu, DogPhone pokušava otvoriti prostor u kojem pas može inicirati interakciju.
U praksi, to znači da uređaj mora biti dovoljno robustan da izdrži pseći način igre, dovoljno jasan da pas može naučiti uzročno-posljedičnu vezu, i dovoljno „tih“ da ne izaziva neželjene pozive bez smisla. Čak i kada dođe do nenamjernih poziva, istraživačko pitanje ostaje: jesu li oni stvarno nenamjerni ili su samo nenamjerni iz ljudske perspektive?
Dobro, ali zašto?
Hirskyi-Douglas u studiji naglašava da je „davanje životinjama izbora i kontrole“ povezano s poboljšanjem njihove dobrobiti i općeg stanja. To se intuitivno uklapa u ono što mnogi skrbnici već opažaju: pas je psihološki kompleksno biće, ima rutine, preferencije, strahove i načine nošenja sa stresom. Kada mu se oduzme mogućnost predvidljivosti i izbora, često se javljaju neželjena ponašanja.
Kada se taj argument prenese na tehnologiju, postavlja se neugodno pitanje: koliko je „pametnih“ uređaja za kućne ljubimce zapravo usmjereno na dobrobit životinje, a koliko na komfor čovjeka? Postoje sustavi koji mjere broj koraka, prate spavanje ili šalju obavijesti o kretanju. No, u mnogim rješenjima pas nema način da kaže „da“ ili „ne“ – nema mogućnost inicirati interakciju, niti je može odbiti.
Upravo tu DogPhone pokušava intervenirati. Umjesto da se pas promatra kao objekt praćenja, pas se tretira kao subjekt koji može izraziti potrebu. Naravno, to ne znači da će svaki pas imati interes za videopozive, niti da će videopoziv riješiti svaku vrstu tjeskobe. Međutim, samo postavljanje okvira u kojem pas može pokušati uspostaviti kontakt može biti vrijedan istraživački korak.
Hirskyi-Douglas pritom naglašava i širinu mogućnosti: tehnologija kojom se danas upravlja ljubimcima često omogućuje daljinsko hranjenje ili „zvonjenje“ ljubimcu, ali pas ne donosi odluke. DogPhone, kako ga ona zamišlja, pomiče fokus s kontrole na izbor. To nije romantična ideja o tome da pas „razgovara“ kao čovjek, nego praktična ideja o tome da pas može dobiti kanal za iniciranje kontakta.
Važno je biti oprezan i s antropomorfizacijom. Pas ne mora razumjeti videopoziv kao „razgovor“ u ljudskom smislu da bi mu iskustvo bilo smisleno. Moguće je da mu je važan zvuk poznatog glasa, ritam interakcije ili činjenica da se nakon određenog ponašanja pojavljuje poznata osoba. DogPhone, u tom smislu, služi kao platforma za testiranje: što pas prepoznaje, što ga umiruje, a što ga zbunjuje.
Postoji i etička dimenzija. Ako se pas može javiti, može li se i „preplaviti“ pozivima koji ga uznemiruju? Ako čovjek može nazvati psa, smije li to činiti kada pas očito ne želi kontakt? U dizajnu DogPhonea naglašava se upravo potreba za obostranim izborom, što je rijetkost u komercijalnim uređajima za kućne ljubimce.
Kako je provedeno istraživanje DogPhonea
Istraživanje je objavljeno u časopisu Proceedings of the Association for Computing Machinery on Computer-Human Interaction. U njemu se detaljno opisuje proces razvoja, kalibracije i testiranja. Umjesto da se odmah traže spektakularni rezultati, autorica se fokusira na to kako uopće dizajnirati interakciju koja je primjerena psu.
Tijekom 16 dana Hirskyi-Douglas je, zajedno sa svojim devetogodišnjim crnim labradorom Zackom, provodila seriju testova. Testovi su imali dva glavna cilja: pronaći odgovarajuću osjetljivost lopte i promatrati kako Zack razumije interakciju s njom. Drugim riječima, uređaj je morao biti dovoljno osjetljiv da reagira na namjerni poticaj, ali ne toliko osjetljiv da se aktivira na svaki slučajni dodir.
U sklopu rada vodio se dnevnik poziva između Hirskyi-Douglas i Zacka, s bilješkama o tome što se dogodilo prije poziva, kako je pas reagirao tijekom poziva i što je uslijedilo nakon toga. Prema opisu, velik dio poziva dogodio se slučajno – što je i očekivano kada se testira nova igračka i kada se pas tek upoznaje s pravilima interakcije.
Jedna zabilješka, primjerice, navodi da je pas „nazvao“, ali nije bio zainteresiran za sam poziv, nego je provjeravao stvari u svom krevetu. Takav primjer dobro pokazuje izazov interpretacije: čovjeku se može činiti da je poziv bio nesretan slučaj, no moguće je da je pas imao sasvim drugačiju namjeru. U takvim situacijama sustav postaje alat za postavljanje pitanja, a ne uređaj koji već nudi konačne odgovore.
Autorica zato razmatra scenarij u kojem pas možda traži pomoć, primjerice kada ne može pronaći igračku ili kada želi pokazati da mu nešto treba. Ako pas ima problem koji ne može riješiti sam, mogao bi pokušati inicirati kontakt. Čak i ako to ne vodi izravnoj „komunikaciji“ kao kod ljudi, sama činjenica inicijacije može biti pokazatelj motivacije.
U tehničkom smislu, jedan od ključnih izazova je razlikovanje namjernog od nenamjernog. Pas se može igrati loptom iz čiste zabave, a sustav može to protumačiti kao pokušaj poziva. To znači da DogPhone mora biti dizajniran tako da se, s vremenom, smanjuje broj lažnih aktivacija, bilo kroz podešavanje osjetljivosti, bilo kroz učenje specifičnog obrasca ponašanja koji se povezuje s pozivom.
Još jedan važan sloj je kontekst. Pas može gurnuti loptu jer je uzbuđen, jer želi igru, jer mu je dosadno ili jer mu nedostaje skrbnik. Bez konteksta, DogPhone može pogrešno „prevesti“ motiv. Stoga autorica predlaže daljnje testiranje koje bi uključivalo razne situacije i vremenske okvire, kako bi se bolje razumjelo kada pas bira kontakt, a kada ne.
Hirskyi-Douglas naglašava: „Radi se samo o tome da psima damo izbor.“ Možda nećemo razumjeti izbor koji pas donosi – ali to ne znači da izbor ne postoji, niti da ga ne treba poštovati. Ta rečenica sažima filozofiju dizajna DogPhonea: čovjek možda neće moći uvijek interpretirati motiv, ali može dizajnirati sustav koji daje mogućnost inicijacije bez prisile.
Za skrbnike, to otvara i praktična pitanja. Ako pas koristi DogPhone u trenutku kada je čovjek na sastanku ili u vožnji, treba li se javiti? Je li bolje ignorirati poziv ili kratko uspostaviti kontakt? U takvim dilemama ne postoji univerzalno pravilo. Bitno je da se DogPhone ne tretira kao „alarm“, nego kao signal koji treba razumjeti u širem kontekstu psa i njegove rutine.
Jednako tako, treba razmotriti i kako pas doživljava odbijeni poziv. Ako se pas navikne da DogPhone ponekad rezultira kontaktom, a ponekad ne, može li to smanjiti ili povećati frustraciju? Istraživanje ne tvrdi da već ima odgovore, nego sugerira da su to pitanja vrijedna pažnje – osobito ako se tehnologija bude širila izvan laboratorijskih uvjeta.
Važno je i da komunikacija s psom ne ovisi o jednom uređaju. Ponašanje psa, govor tijela, signali smirivanja, usmjerenost pogleda i promjene u rutini često govore više od bilo kojeg ekrana. DogPhone može biti dodatni kanal, ali ne bi trebao zamijeniti osnovnu brigu: mentalnu stimulaciju, predvidljiv dnevni ritam, kvalitetne šetnje i jasne granice.
U tom smislu, istraživanje DogPhonea može se čitati i kao poziv na odgovorniji razvoj tehnologije za kućne ljubimce. Umjesto da se inovacije svode na to da čovjek dobije još jednu aplikaciju, predlaže se pristup u kojem se pita što pas dobiva i što pas bira. To nije jednostavno ni jeftino, ali je metodološki i etički smisleno.
Razmišljate li da bi se ovakva pitanja trebala istraživati i u drugim kontekstima, primjerice kod pasa u skloništima ili kod starijih pasa koji teže podnose odvajanje? Smatrate li da DogPhone pruža adekvatan način da se takva pitanja postave, čak i ako su prvi pokušaji nespretni? Vaše mišljenje o tome kako psima dati više izbora može biti korisno za širu raspravu o odnosu tehnologije i dobrobiti životinja.
