Hiperparatireoidizam kod pasa stanje je u kojem paratireoidne, odnosno doštitne žlijezde, stvaraju neuobičajeno velike količine paratireoidnog hormona, poznatog i pod kraticom PTH. Taj hormon ima važnu ulogu u održavanju ravnoteže kalcija i fosfora u organizmu. Kada ga ima previše, razina kalcija u krvi može znatno porasti, a takvo se stanje naziva hiperkalcemija. Povišena koncentracija kalcija ne utječe samo na kosti nego može opteretiti bubrege, probavni sustav, živčani sustav i druge organe, zbog čega je pravodobno prepoznavanje problema posebno važno.
U zdravom organizmu paratireoidne žlijezde neprestano prate količinu kalcija i fosfora u krvi. Kada razina kalcija padne, izlučivanje PTH-a se pojačava, a organizam počinje povećavati dostupnost kalcija, među ostalim i njegovim oslobađanjem iz kostiju. Nakon što se ravnoteža ponovno uspostavi, proizvodnja hormona trebala bi se smanjiti. Kod bolesti žlijezde taj nadzorni mehanizam više ne funkcionira pravilno – PTH ostaje povišen i kada tijelu dodatni kalcij nije potreban. Zbog toga hiperparatireoidizam kod pasa može postupno narušavati čvrstoću kostiju i funkciju unutarnjih organa.
Bolest može biti primarna ili sekundarna. Primarni oblik najčešće nastaje zbog tumorske promjene na jednoj paratireoidnoj žlijezdi, dok se sekundarni oblik razvija kao odgovor organizma na dugotrajan poremećaj prehrane ili kroničnu bubrežnu bolest. Iako oba oblika dovode do pojačanog izlučivanja PTH-a, uzrok, tijek bolesti i način liječenja nisu isti. Zbog toga veterinar mora utvrditi ne samo je li hormon povišen nego i zašto je do toga došlo.
Ako primijetite promjene koje bi mogle upućivati na hiperparatireoidizam kod pasa, potrebno je dogovoriti veterinarski pregled. Simptomi često nisu specifični i mogu nalikovati znakovima brojnih drugih bolesti. Dijagnoza se zato ne postavlja samo na temelju ponašanja ili izgleda psa, nego uz klinički pregled i laboratorijske nalaze, osobito procjenu razine kalcija, fosfora i pokazatelja bubrežne funkcije. U nastavku su opisani najčešći simptomi, mogući uzroci i pristupi liječenju ovog hormonalnog poremećaja.
Simptomi hiperparatireoidizma kod pasa
Mnogi psi u ranoj fazi ne pokazuju očite znakove bolesti. Kada se simptomi pojave, mogu biti blagi, povremeni ili lako pripisani starenju, promjeni hrane, vrućini ili prolaznoj probavnoj smetnji. Upravo zato hiperparatireoidizam kod pasa ponekad ostane neprepoznat sve dok povišena razina kalcija ne počne ozbiljnije djelovati na bubrege, mokraćni sustav, kosti ili živčani sustav. Težina simptoma ne mora uvijek odgovarati težini poremećaja, pa i pas koji djeluje relativno dobro može imati značajna odstupanja u krvnim nalazima.
Simptomi koje hiperparatireoidizam kod pasa može izazvati ovise o trajanju bolesti, razini kalcija u krvi i organima koji su najviše pogođeni. Pas može piti više vode, češće mokriti, gubiti interes za hranu ili djelovati umorno. Kod nekih životinja javljaju se povraćanje, slabost mišića i smanjena izdržljivost, dok uznapredovali slučajevi mogu uključivati poremećaje svijesti. Uočavanje jednog simptoma ne potvrđuje hiperparatireoidizam kod pasa, ali kombinacija više znakova, osobito uz trajno pogoršanje, opravdava detaljnu veterinarsku obradu.
- Pojačana žeđ ili učestalo mokrenje, što se može primijetiti po češćem pražnjenju posude s vodom, traženju izlaska tijekom noći ili nezgodama u kući kod prethodno uredno naučenog psa.
- Gubitak apetita ili postupno smanjen interes za uobičajene obroke, ponekad praćen mršavljenjem i slabijim općim stanjem.
- Slabost, nesigurniji hod, brzo zamaranje ili nevoljkost za igru, šetnju i penjanje stepenicama.
- Povraćanje, mučnina ili drugi probavni znakovi koji se mogu pojavljivati povremeno i bez jasne povezanosti s određenom hranom.
- Kamenci u mokraćnom sustavu, otežano mokrenje, napinjanje, bolnost ili pojava krvi u mokraći.
- Stupor, odnosno izrazito smanjena reakcija na okolinu, koji upućuje na ozbiljan poremećaj i zahtijeva hitnu veterinarsku procjenu.
- Koma u najtežim slučajevima, osobito kada izrazita hiperkalcemija snažno utječe na živčani sustav i opće funkcije organizma.
- Otečene ili povećane žlijezde koje se ponekad mogu napipati u području vrata, iako male promjene često nije moguće otkriti samo dodirom.
- Prijelomi kostiju ili bolnost pri kretanju zbog dugotrajnog gubitka minerala i slabljenja koštanog tkiva.
- Loše opće tjelesno stanje, uključujući bezvoljnost, gubitak mišićne mase, zapušten izgled dlake i smanjenu zainteresiranost za okolinu.
Uzroci hiperparatireoidizma kod pasa
Primarni hiperparatireoidizam kod pasa najčešće uzrokuje tumor jedne paratireoidne žlijezde. U najvećem broju slučajeva riječ je o dobroćudnoj promjeni koja ipak izlučuje previše hormona i tako remeti regulaciju kalcija. Zloćudni tumori paratireoidne žlijezde smatraju se neuobičajenima. Iako dobroćudan tumor ne mora širiti bolest na druga tkiva, njegovo hormonalno djelovanje može biti ozbiljno jer neprestano potiče porast kalcija u krvi.
Obično je zahvaćena samo jedna paratireoidna žlijezda, premda veterinar pri obradi mora procijeniti cijelo područje vrata i uzeti u obzir sve dostupne nalaze. Stariji psi izloženi su većem riziku od primarnog oblika bolesti. Budući da se simptomi mogu razvijati polako, poremećaj se katkad otkrije slučajno tijekom rutinske krvne pretrage, prije nego što skrbnik primijeti značajne promjene u ponašanju ili tjelesnom stanju životinje.
Sekundarni hiperparatireoidizam kod pasa ne nastaje prvenstveno zbog tumora, nego kao reakcija na dugotrajan nedostatak odgovarajućih hranjivih tvari ili na kroničnu bolest bubrega. U takvim okolnostima paratireoidne žlijezde pokušavaju nadoknaditi poremećenu ravnotežu minerala pojačanim izlučivanjem PTH-a. Taj odgovor u početku može biti pokušaj prilagodbe organizma, ali ako traje dugo, prekomjerno hormonalno djelovanje počinje štetiti kostima i drugim tkivima.
Kada u prehrani nema dovoljno vitamina D i kalcija ili kada sadrži previše fosfora, paratireoidna žlijezda može stvarati više PTH-a kako bi održala potrebnu količinu kalcija u krvi. Hiperparatireoidizam kod pasa može se pojaviti kod štenaca hranjenih neuravnoteženom prehranom koja se sastoji gotovo isključivo od mesa. Takav način hranjenja ne osigurava nužno pravilan omjer kalcija i fosfora potreban za rast kostiju. Prehrambeni oblik bolesti stoga nije posljedica samo količine hrane, nego ponajprije njezina mineralnog sastava i dugotrajne neuravnoteženosti.
Kronična bubrežna bolest može otežati uklanjanje fosfora iz organizma i poremetiti stvaranje tvari potrebnih za pravilnu apsorpciju kalcija u crijevima. Kao odgovor na te promjene, paratireoidne žlijezde izlučuju više PTH-a. Ako takvo stanje potraje, kosti mogu postupno gubiti minerale, dok se opterećenje drugih organa povećava. U ovom obliku hiperparatireoidizam kod pasa dio je šireg poremećaja, pa liječenje ne može biti usmjereno samo na razinu hormona.
Keeshondi imaju oko 50 posto veću vjerojatnost razvoja bolesti u usporedbi s drugim pasminama. Skrbnici keeshonda i njihovih križanaca zato trebaju pažljivo pratiti moguće simptome te redovito obavljati veterinarske preglede. To ne znači da će svaki pas te pasmine oboljeti, ali povećana sklonost opravdava veću pozornost na promjene žeđi, mokrenja, apetita, mišićne snage i vrijednosti kalcija u krvi.
Liječenje hiperparatireoidizma kod pasa
Primarni hiperparatireoidizam kod pasa najčešće se liječi kirurškim uklanjanjem tumora koji potiče prekomjerno stvaranje PTH-a. Cilj operacije jest ukloniti promijenjeno tkivo i omogućiti preostalim zdravim žlijezdama da ponovno preuzmu normalnu regulaciju kalcija. Nakon uspješnog uklanjanja tumora stopa oporavka približava se 100 posto. Stvarni tijek oporavka ipak ovisi o stanju psa prije zahvata, trajanju hiperkalcemije i eventualnom oštećenju organa.
Drugi pristup uklanjanju promjene uključuje ultrazvučno navođenu primjenu sredstva izravno u tumor kako bi se njegovo tkivo uništilo. Takav postupak manje je invazivan od klasične operacije i može biti učinkovit u odgovarajuće odabranim slučajevima. Prije odluke veterinar mora procijeniti veličinu i položaj promjene, opće zdravstveno stanje psa, mogućnost sigurnog pristupa žlijezdi te iskustvo ustanove s tom metodom.
Treća mogućnost jest toplinska ablacija, postupak u kojem se energijom radiofrekvencijskih valova ciljano zagrijava i uništava promijenjena žlijezda. U usporedbi s operacijom postupak je manje invazivan, ali stopa uspješnosti manja je od kirurške i iznosi približno 90 posto. Hiperparatireoidizam kod pasa ne liječi se istom metodom u svakoj situaciji, pa izbor zahvata ovisi o nalazu, dostupnoj opremi i procjeni koristi i rizika za pojedinog pacijenta.
Nakon uklanjanja ili uništavanja preaktivne žlijezde razina PTH-a može naglo pasti. Organizam koji je dulje vrijeme bio izložen visokom kalciju tada ponekad ne uspijeva odmah održavati njegovu normalnu koncentraciju u krvi. Zbog toga neki psi privremeno trebaju dodatke kalcija, a veterinar može preporučiti učestale kontrole krvnih vrijednosti. Dodaci se ne smiju uvoditi, povećavati ili prekidati bez stručnog nadzora jer i preniska i previsoka razina kalcija mogu izazvati ozbiljne posljedice.
Prognoza primarnog oblika općenito je dobra kada se promjena uspješno ukloni i kada nisu nastala nepovratna oštećenja organa. Ponovna pojava bilježi se u približno deset posto pasa. Zato su i nakon uspješnog zahvata važne kontrolne pretrage. Praćenje može uključivati procjenu kalcija i drugih krvnih pokazatelja, promatranje žeđi i mokrenja te provjeru općeg stanja. Redovite kontrole omogućuju ranije prepoznavanje ponovnog hormonalnog poremećaja.
Sekundarni hiperparatireoidizam kod pasa povezan s neuravnoteženom prehranom obično se liječi ispravljanjem prehrane i, prema veterinarskoj procjeni, dodacima kalcija. Kod pasa s bubrežnom bolešću liječenje mora obuhvatiti i osnovnu bolest. Veterinar može preporučiti prehranu sa smanjenim udjelom fosfora te druge mjere prilagođene stupnju bubrežnog oštećenja. Cilj nije samo sniziti poticaj za izlučivanje PTH-a nego istodobno zaštititi bubrege, kosti i cjelokupnu mineralnu ravnotežu.
Prognoza sekundarnog oblika može biti vrlo dobra kada se prehrambeni poremećaj prepozna na vrijeme i kada se dosljedno provodi pravilno hranjenje. Ako je uzrok kronična bubrežna bolest, dugoročni ishod ovisi i o njezinu stupnju, odgovoru na terapiju i redovitosti kontrola. Skrbnici trebaju davati propisanu hranu i dodatke točno prema uputama, pratiti unos vode, apetit, mokrenje i razinu aktivnosti te prijaviti svako pogoršanje. Pas može trebati ponovljene krvne pretrage i prilagodbu terapije, osobito u prvim danima nakon zahvata ili promjene prehrane. Znakovi poput drhtanja, izražene slabosti, grčenja mišića, ponovljenog povraćanja, nemogućnosti mokrenja, izrazite bezvoljnosti ili poremećaja svijesti zahtijevaju hitan kontakt s veterinarom. Tako se hiperparatireoidizam kod pasa prati kao dio trajne veterinarske skrbi, a terapija se prilagođava promjenama zdravstvenog stanja. Hiperparatireoidizam kod pasa nije sigurno liječiti samostalnim mijenjanjem dodataka prehrani jer bez laboratorijskog nadzora nije moguće pouzdano procijeniti razinu kalcija i odgovor organizma.
