Većina vlasnika pasa često razgovara sa svojim ljubimcima, bilo da ih pozdravlja, opisuje im što upravo radi ili im najavljuje šetnju, obrok i igru. Pritom se prirodno nameće pitanje uživaju li psi u takvom obraćanju i mogu li iz razgovora izvući nešto korisno čak i kada ne razumiju svaku riječ. Iako pas ne prati ljudski govor na isti način kao čovjek, komunikacija sa psom obuhvaća mnogo više od samog značenja pojedinih izraza. Ton, ritam, visina glasa, ponavljanje, držanje tijela i situacija u kojoj se riječi izgovaraju zajedno stvaraju poruku koju pas može povezati s iskustvom.
Mnogi vlasnici primjećuju da njihov pas radije prilazi kada mu se govori nježno, veselo i višim tonom nego kada čuje stroge riječi ili vikanje. Takvo opažanje ne znači da svaki pas reagira potpuno jednako, ali pokazuje koliko komunikacija sa psom može biti važna. Psi mogu prepoznati poznate riječi, razlikovati raspoloženje govornika i povezati određeni ton s onime što obično slijedi. Zato nije neobično pitati vole li da im se tepa kao bebama, koristi li im takav govor i kako bi komunikacija sa psom trebala izgledati u svakodnevnim situacijama.
Zašto psima govorimo kao bebama?
Kada povisimo ton glasa, govorimo sporije, rastegnemo samoglasnike i pojednostavnimo rečenice dok se obraćamo ljubimcu, koristimo govor usmjeren psu. On je vrlo sličan načinu na koji se odrasli spontano obraćaju bebama. Takav stil govora obično zvuči toplije, vedrije i emocionalno izraženije od uobičajenog razgovora među odraslim ljudima. U praksi komunikacija sa psom često poprima upravo taj oblik, osobito kada ga hvalimo, pozivamo ili pokušavamo privući njegovu pozornost.
Istraživanja upućuju na to da ljudske bebe imaju koristi od govora koji je posebno prilagođen njima. Viši ton, jasniji ritam i naglašena intonacija lakše privlače njihovu pozornost te im pomažu da se usmjere na glas osobe koja govori. U takvom načinu obraćanja emocije su uočljivije, a granice među riječima i rečenicama mogu zvučati jasnije nego u brzom, ravnom razgovoru odraslih.
Bebe kojima se odrasli često obraćaju govorom prilagođenim njihovoj dobi sklonije su ranijem oponašanju glasova i postupnom širenju rječnika. To ne znači da je svaka pojednostavljena rečenica presudna za razvoj, nego da specifična melodija govora može održati pozornost i potaknuti aktivnije slušanje. Upravo je ta sličnost potaknula pitanje može li i komunikacija sa psom biti učinkovitija kada je glas topliji, viši i izraženiji.
Kada bi isto vrijedilo za štence i odrasle pse, očekivalo bi se da govor usmjeren psima bolje zadržava njihovu pozornost od neutralnog glasa kojim se ljudi obraćaju drugim odraslim osobama. Moglo bi se pretpostaviti i da jasne, kratke i poznate riječi lakše povezuju s određenom radnjom. U tom slučaju tepanje ne bi bilo samo navika vlasnika, nego način na koji komunikacija sa psom postaje uočljivija i razumljivija.
Podupiru li znanstvena istraživanja takvu pretpostavku?
Je li razgovor s psima koristan?
Istraživanje objavljeno u časopisu Proceedings of the Royal Society B pokazalo je da govor usmjeren psima doista može pomoći štencima da više pozornosti posvete ljudima koji im se obraćaju. Istraživači su promatrali reakcije štenaca na različite snimke ljudskog govora te uspoređivali način na koji životinje reagiraju na promjene tona. Rezultati su poduprli ideju da komunikacija sa psom nije određena samo sadržajem rečenice, nego i zvučnim obilježjima glasa.
U eksperimentu su puštane snimke ljudi koji su istu ili sličnu poruku izgovarali različitim tonovima. Štenci su snažnije reagirali na viši, izraženiji govor usmjeren psima nego na neutralnije snimke. Takav ih je glas lakše zainteresirao i usmjerio prema izvoru zvuka. To ne znači da su razumjeli cijelu rečenicu, nego da je način izgovora bio dovoljno prepoznatljiv da privuče njihovu pozornost.
Takvo saznanje može biti korisno ljudima koji žele naučiti štene osnovnim naredbama. Trening je uspješniji kada pas obraća pozornost na osobu, a jasan, vedar i dosljedan glas može pomoći u uspostavljanju tog prvog kontakta. Ipak, komunikacija sa psom tijekom učenja treba ostati dosljedna. Ako se ista riječ svaki put izgovara drukčije ili se njome označavaju različite radnje, pas će teže povezati zvuk s očekivanim ponašanjem.
Dodatno istraživanje sa Sveučilišta u Yorku pokazalo je da na govor usmjeren psima ne reagiraju samo štenci, nego i psi različite dobi. Eksperiment je također pokazao da nije važno samo kako ljudi nešto izgovaraju. Važan je i sadržaj. Drugim riječima, komunikacija sa psom djeluje na više razina: intonacija može privući pozornost, dok poznate riječi i izrazi mogu pomoći psu da prepozna što se događa.
U jednom dijelu istraživanja ljudi su psima izgovarali uobičajene razgovorne rečenice, poput izjave da su prethodne večeri bili u kinu. Rečenice su izgovarane neutralnim glasom i tonom usmjerenim psima. Psi su pozitivnije reagirali na viši i emocionalno izraženiji ton, iako sadržaj nije bio povezan s njihovim svakodnevnim iskustvom.
Zatim su istraživači usporedili uobičajene razgovorne rečenice izgovorene govorom usmjerenim psima s rečenicama koje su istim tonom sadržavale riječi povezane s psima, primjerice izraze koji mogu upućivati na šetnju, poslasticu ili pohvalu. Psi su na sadržaj povezan s njima reagirali snažnije. Time se pokazalo da komunikacija sa psom nije samo ugodna melodija bez značenja.
Način izgovora stoga nije jedini važan element. Psi mogu imati određenu predodžbu o značenju riječi koje često čuju, osobito kada su te riječi dosljedno povezane s radnjama, predmetima ili posljedicama. Ne razumiju razgovor poput čovjeka, ali mogu izdvojiti poznate zvučne obrasce i očekivati ono što je s njima naučeno.
Najbolje reagiraju kada se govor usmjeren psima spoji sa sadržajem koji im je poznat i važan. Takvo obraćanje može ih potaknuti da dulje ostanu uz osobu, prate njezino lice ili priđu bliže. Zbog toga komunikacija sa psom može biti osobito učinkovita kada su ton, riječ i situacija međusobno usklađeni.
Može li razgovor pomoći psu da mi se osjeća bliže?
Sposobnost sporazumijevanja sa psom temelj je izgradnje povjerenja i bliskosti. Razgovor može pomoći tijekom treninga, u svakodnevnom usmjeravanju ponašanja i u trenucima kada vlasnik želi smiriti ili ohrabriti životinju. Ipak, odnos se ne gradi količinom izgovorenih riječi, nego dosljednošću i sigurnošću koju pas uz njih doživljava. Kvalitetna komunikacija sa psom znači da su poruke predvidljive i da se ljudsko ponašanje ne proturječi tonu glasa.
Psi su vrlo dobri u opažanju ljudi. Mogu pratiti naše emocionalno stanje, reagirati na upute i na temelju rutine predvidjeti što ćemo učiniti. Često primijete male promjene u držanju tijela, brzini kretanja ili izrazu lica prije nego što čovjek išta kaže. Ta osjetljivost jedan je od razloga zbog kojih nam njihovo društvo djeluje tako blisko.
Kao što istraživanja pokazuju, govor usmjeren psima može povećati njihovu želju da ostanu u blizini osobe koja im se tako obraća. To može biti korisno jer zajednička pozornost olakšava učenje, igru i stvaranje pozitivnih iskustava. Kada komunikacija sa psom redovito najavljuje ugodne i sigurne interakcije, glas vlasnika može postati znak da se isplati približiti i poslušati.
Psi također dobro povezuju ton glasa s postupcima koji slijede. Kada im se govori vedro i nježno, mogu očekivati dodir, pohvalu, igru ili nagradu. Kada je glas strog, mogu zaključiti da je vlasnik nezadovoljan ili da želi prekinuti određeno ponašanje. Takve se poveznice stvaraju ponavljanjem, pa je važno da komunikacija sa psom ne bude zbunjujuća. Veseli ton uz neugodno postupanje ili ljutit glas uz poziv na igru mogu oslabiti jasnoću poruke.
Pri sljedećem obraćanju psu korisno je pokušati zamisliti situaciju iz njegove perspektive. Koje je poveznice stvorio s vašim glasom i riječima? Prepoznaje li riječ „veterinar”? Kako reagira na „kupanje”? Zna li što slijedi nakon riječi „šetnja”, „poslastica” ili „auto”? Njegova reakcija često otkriva ne samo što je naučio, nego i kakva iskustva očekuje.
Poznavanje načina na koji pas reagira na ton i riječi može pomoći kada se boji, kada je uznemiren ili kada se nađe u novoj okolini. Miran glas, sporiji pokreti i poznata riječ mogu mu pružiti osjećaj predvidljivosti. Jednako tako, vedar ton može pojačati zajedničko uzbuđenje prije igre ili izlaska. U oba slučaja komunikacija sa psom djeluje najbolje kada je usklađena s njegovim stanjem, a ne samo s namjerom vlasnika.
Kako neverbalna komunikacija utječe na pse?
Uz sva istraživanja i osobna iskustva povezana s govorom lako je podcijeniti važnost neverbalnih znakova. Pas ne sluša samo riječi. On prati smjer pogleda, položaj ramena, napetost mišića, brzinu približavanja i način na koji pružamo ruku. Zato komunikacija sa psom nikada nije isključivo verbalna, čak ni kada vlasnik mnogo govori.
Postoje gluhi psi i gluhi ljudi koji se u međusobnom odnosu ne oslanjaju na zvučni govor, a ipak mogu izgraditi snažnu povezanost. Oni koriste geste, dodir, izraze lica, rutine i vizualne znakove. Njihov primjer jasno pokazuje da duboko razumijevanje ne ovisi nužno o glasu.
Psi mogu naučiti znakove rukom jednako uspješno kao izgovorene naredbe, a u nekim okolnostima vizualni signal može biti čak i lakše uočljiv. Zanimljivo je zapitati se postoji li vizualna inačica govora usmjerenog psima – primjerice življa mimika, mekši pokreti ili posebno izražene geste – koja bi mogla privući njihovu pozornost i dodatno ojačati odnos s ljudima.
U izvornom razmatranju nije pronađeno istraživanje koje bi izravno ispitalo takvu komunikaciju sa psom. Ipak, pitanje je vrijedno promišljanja jer bi moglo utjecati na način na koji se neverbalna komunikacija sa psom koristi u treningu, radu s gluhim životinjama i svakodnevnim situacijama u kojima govor nije dovoljan.
Psi se služe neverbalnim informacijama i kako bi procijenili naše raspoloženje. Mogu reagirati na mirise i tjelesne promjene povezane sa zdravljem, tjeskobom, uzbuđenjem ili opuštenošću. Uz to prate govor tijela i uče što određeni pokret obično znači. Na taj način odgovaraju na čovjeka slično kao što odgovaraju na riječi: stvaranjem poveznica između znaka i posljedice.
Zbog toga se može postaviti pitanje koliki dio reakcije na ljudski govor proizlazi iz samog zvuka, a koliki iz iskustva koje se s tim zvukom ponavlja. Bi li pas mogao naučiti pozitivno reagirati na glasno obraćanje kada bi nakon njega uvijek slijedili nježnost i poslastice? Takva situacija nije preporuka za vikanje, nego primjer koji pokazuje koliko učenje i asocijacije mogu oblikovati komunikaciju sa psom.
Za odnos nije presudno je li neka pseća sklonost potpuno urođena ili je nastala učenjem. Važnije je prepoznati na što pojedini pas reagira i kako mu se može jasnije prenijeti namjera bez stvaranja straha ili zbunjenosti. Takva pitanja pomažu vlasnicima da pažljivije promatraju odnos između tona, ponašanja i reakcije životinje.
Neverbalni znakovi mogu biti jednako važni kao riječi, a ponekad i važniji. Pas će teško povjerovati smirujućoj rečenici ako se čovjek kreće naglo, naginje se nad njega i djeluje napeto. S druge strane, mirno tijelo i nježan dodir mogu prenijeti sigurnost čak i bez govora.
Istraživanje objavljeno u časopisu Physiology and Behavior promatralo je kako psi reagiraju na pozdrav nakon što su određeno vrijeme bili sami. Ljudi su ih pozdravljali maženjem i verbalnom pohvalom, samo verbalnom pohvalom ili ih nisu pozdravili. Time se nastojalo razdvojiti učinak riječi od učinka fizičkog kontakta.
Razina oksitocina, često nazivanog „hormonom ljubavi”, bila je najviša kod pasa koji su dobili i maženje i pohvalu. Taj nalaz podupire ideju da govor može biti važan, ali da se njegov učinak pojačava kada je povezan s ugodnim društvenim dodirom.
Verbalno obraćanje nije jedini način na koji pse činimo sigurnima i zadovoljnima. Komunikacija sa psom oblikuje se glasom, dodirom, rutinom, prostorom koji mu ostavljamo i načinom na koji odgovaramo na njegove signale. Uspješna komunikacija sa psom zato uključuje više kanala koji se međusobno nadopunjuju.
Kako mi pas uzvraća poruku?
Velik dio ovog teksta usmjeren je na načine na koje se ljudi obraćaju psima, ali komunikacija je dvosmjerna. Vlasnici imaju odgovornost učiti kako im pas odgovara, što pokušava izbjeći i kada traži podršku. Komunikacija sa psom postaje kvalitetnija tek kada čovjek ne govori samo njemu, nego i opaža njegove odgovore.
Psi se služe glasovnim znakovima poput lajanja, cviljenja, režanja i uzdisanja, ali velik dio poruke prenose držanjem tijela. Položaj ušiju, repa, glave i težine tijela može pokazivati opuštenost, nesigurnost, uzbuđenje ili želju za udaljavanjem. Nijedan znak ne treba tumačiti izdvojeno od situacije.
Dio razumijevanja razvija se prirodno tijekom zajedničkog života. Vlasnik s vremenom često razlikuje kada pas traži izlazak radi obavljanja nužde, kada očekuje hranu, a kada samo želi blizinu. Isti pogled ili zvuk može imati različito značenje ovisno o vremenu, mjestu i rutini.
Nakon dovoljno zajedničkog vremena čovjek i pas mogu razviti uzajamno razumijevanje bez svjesnog analiziranja svakog signala. Vlasnik reagira na sitnu promjenu ponašanja, a pas prepoznaje pripremu za izlazak i prije nego što vidi povodac. Takva komunikacija sa psom nastaje ponavljanjem i pažljivim opažanjem.
To je vrijedna i prirodna komunikacija sa psom, pa nije nužno da netko izvana vlasniku objašnjava svaki korak razgovora s njegovim ljubimcem. Ipak, istraživanja mogu pomoći da se poznate navike promotre dublje. Mogu pokazati zašto određeni ton privlači pozornost ili zašto se poruka lakše usvaja kada riječ, gesta i posljedica ostanu dosljedne.
Takvo znanje može pomoći pri odabiru govora usmjerenog psu u trenucima kada ga treba smiriti, usmjeriti ili motivirati. Može olakšati trening i smanjiti nesporazume. Poznavanje govora tijela također može pomoći da se ranije prepoznaju nelagoda, umor, strah ili potreba za odmorom.
Važno je ostati otvoren učenju načina na koji se obraćamo psu i načina na koji on odgovara. Pažljivo promatranje, predvidljive reakcije i poštovanje njegovih granica mogu produbiti međusobno povjerenje. U takvom odnosu komunikacija sa psom nije jednostrano izdavanje naredbi, nego stalna razmjena znakova.
Za bolje razumijevanje psećih poruka korisno je obratiti pozornost na sljedeće teme:
- Što položaj psećih ušiju može otkriti
- Zašto pas liže i što takvo ponašanje može značiti
- Što pseće režanje poručuje i kako pravilno reagirati
- Kako razumjeti osnovne znakove psećeg govora tijela
- Kako poboljšati sporazumijevanje između čovjeka i psa
