Mnogi od nas, skrbnika kućnih ljubimaca, imaju jednog ili više pasa koji u manjoj ili većoj mjeri pate od problema koji se zove separacijska anksioznost. Ponekad je riječ o blagom nemiru, a ponekad o snažnoj, preplavljujućoj uznemirenosti koja se javlja svaki put kad vlasnik ode iz kuće – i tada separacijska anksioznost postaje nešto s čime se čitavo kućanstvo mora nositi iz dana u dan.
Imam udomljenog psa po imenu Joe. Prije nego što je došao k nama, sedam je godina živio sam u blatnom ispustu. Kiša, snijeg, sunce – bio je sam i bez ikakvog zaklona. Bio je promrzao, gladan, usamljen i uplašen. To je bio njegov život prije nego što je došao živjeti s nama, a obrasci straha i nesigurnosti koje je tada razvio često danas pokreću njegovu separacijsku anksioznost.
Danas živi u kući, zajedno s naša još tri psa. Spava na velikoj sofi od umjetne kože gotovo cijeli dan. Na toplome je, udobno mu je, ima dovoljno hrane i vode, a opet – separacijska anksioznost i dalje je tu, skrivena ispod površine i spremna iskočiti kad se dogodi okidač.
Ali Joe se boji
Joe se boji glasnih zvukova, novih ljudi, nepoznatih predmeta i mnogih drugih sitnica s kojima se prosječan pas u običnom kućanstvu susreće iz dana u dan. No osobito paničari kad mi izlazimo iz kuće, iako su mu sve potrebe zadovoljene i u kući su još tri psa. Upravo tada separacijska anksioznost najjače ispliva na površinu i pretvori odlazak na kratko u stres i za njega i za nas.
Kad odemo, Joe se ponaša toliko izbezumljeno da je jednom doslovno razvalio običan transporter, slomio mrežicu na prozoru, preskočio zid od betonskih blokova visok pet stopa i izjurio na prometne ulice Los Angelesa tražeći mene dok sam bila samo sat vremena na ručku s prijateljicom. To je klasičan primjer kako separacijska anksioznost može preuzeti kontrolu nad ponašanjem psa – strah je tada jači od svega.
Joe je velik pas i, s deset godina, više nije mlad. Zato mi nije ni palo na pamet da bi u tim godinama mogao preskočiti zid od pet stopa. Meni je to bilo zastrašujuće, pa samo mogu zamisliti koliki je užas doživio on da bi izveo takav pothvat – separacijska anksioznost kada navali ne poznaje granice.
Srećom, jedna ga je žena uspjela uhvatiti – Bog zna kako – i vratio se kući u roku od sat vremena. Čim je ušao, vidjelo se da ga je separacijska anksioznost potpuno iscrpila, pa smo ga smirivali tihim glasom, dodirom i rutinom koju već zna.
Srce mi se slama kad pomislim da sama činjenica našeg kratkog izlaska iz kuće u njemu izaziva toliku patnju. Ipak, nije realno da ostatak života provedemo zatvoreni u domu. Život se događa, a separacijska anksioznost traži plan – ne možemo je ignorirati, nego moramo osmisliti male, izvedive korake.
Morali smo pronaći rješenja za Joeov problem, odnosno način kako da separacijska anksioznost bude pod kontrolom i kako da mu vratimo osjećaj sigurnosti kad ostaje sam.
Kako pomažemo Joeu s njegovom separacijskom anksioznošću
Prvo se pokazalo očitim da moramo uložiti u znatno čvršći transporter. Uobičajeni nije bio dovoljno siguran za njega. Uspio je saviti vrata, nekako ih odgurnuti i pritom ih trajno deformirati, pa transporter više nije bio upotrebljiv – tipičan slijed kad separacijska anksioznost eskalira i pas pod naletom panike traži izlaz po svaku cijenu.
Prijateljica koja radi u području spašavanja i udomljavanja pasa predložila nam je ProSelect Empire Dog Cage. Nije jeftin. Ipak, odlučili smo se na ulaganje, premda je skupo, jer nam je najvažnije da je Joe siguran kad izađemo. Ne bih se mogla opustiti da ne znam kako su svi psi kod kuće na sigurnom – osobito kad je u igri separacijska anksioznost i kad znamo što je u stanju učiniti u naletu straha.
Ovaj transporter doista je ozbiljna stvar. Osim što je skup, ogroman je i prilično neprivlačan. Izgleda kao da držimo cirkuske životinje, no nadamo se da naš novi pas za godinu dana neće trebati biti u njemu svaki put kad odlazimo. U međuvremenu, separacijska anksioznost traži strukturu i granice, a upravo to daje čvrst i stabilan kavez.
Kavez je vrlo čvrst i postojan. Ne djeluje kao tipičan transporter; ne zveckaju mu dijelovi i ne pomiče se. Šipke su glatke i dovoljno udaljene da ne može zapeti noktima. Ima kotače za lakše premještanje iz sobe u sobu, a kotače je moguće i zaključati, pa se kavez ne miče. Takva stabilnost smanjuje podražaje koji mogu potaknuti novu epizodu koju separacijska anksioznost rado iskoristi.
Pomoći Joeu da se navikne na kavez
U kavez smo stavili veliki pseći jastuk, preko gornjeg dijela prebacili deku kako bismo stvorili mračniji, zaštićen kutak, i tjedan dana ga uvodili postupno: stavljali bismo ga unutra na nekoliko minuta, davali mu poslastice, potom otvorili vrata i pustili ga van uz mnogo hvale i maženja. Time smo mu dali kontrolirane, kratke izloženosti koje separacijska anksioznost može podnijeti bez preplavljivanja – tek toliko da nauči da je unutra sigurno.
Danas svoj novi kavez obožava i noću u njemu spava s otvorenim vratima – sam odabere da legne unutra. To nam je golemo olakšanje. Samo želimo da bude sretan. I ne, ne dobivam nikakvu naknadu za spominjanje tog kaveza; kad ti stvarno treba, treba – a separacijska anksioznost ne čeka i ne popušta samo od sebe.
Ostaviti Joea kod kuće
Namamiti Joea u kavez kad nasluti da se spremamo negdje ići nije lako. Kad vidi da navlačimo cipele ili da uzimam torbicu, sve mu je jasno. Ti sitni znakovi postaju okidači – separacijska anksioznost se upali u sekundi i od tog trenutka svaka radnja postaje teža.
Zato ga sada stavljam u kavez deset do trideset minuta prije polaska – prije nego što mu ikakvim gestama odajem da planiram izići iz kuće. Tako mogu nekoliko puta svratiti do njega, kavez je u našoj spavaćoj sobi, pružiti mu poslasticu i riječ utjehe prije nego što doista zatvorimo vrata. Taj razmak smanjuje napetost koju separacijska anksioznost stvara i pomaže da premosti period do našeg odlaska.
Kad je vrijeme za ulazak u kavez, pozovem sve pse u kuhinji ili dnevnoj sobi na poslastice, a onda uhvatim Joea za ogrlicu. Ponekad izvadim povodnik čim dođe, zakvačim ga i mirno ga odvedem do kaveza. S povodnikom spremno pođe kamo god treba – struktura mu pruža sigurnost i separacijska anksioznost tada malo popusti.
Nikada ga ne guram ni ne prisiljavam. Uvijek sve radim smireno i opušteno. Ako se povuče, stanem, pomazim ga i umirim, a kad se opusti, nastavimo prema kavezu. Kad uđe, dobije poslasticu. Tako učvršćujemo vezu između kaveza i dobrih iskustava – to je temelj na kojemu separacijska anksioznost gubi snagu.
Šipke na kavezu dovoljno su široke da mogu provući ruku i pomaziti ga, pa to često i radim. Dodir, miran ton i poznati mirisi soba su u kojoj separacijska anksioznost nema toliko prostora. Kad zna da sam blizu, lakše mu je ostati miran i prihvatiti kavez kao sigurno mjesto.
Prije odlaska uključim televizor na niskoj glasnoći kako bi u pozadini čuo ljudske glasove – ali ne preglasno – i ostavim upaljena svjetla u sobi u kojoj je kavez. Trudim se stvoriti vedru i ugodnu atmosferu. Rutina, predvidljivost i blagi ambijentalni zvukovi često znače da separacijska anksioznost neće odmah skočiti na najvišu razinu.
Joe se privikava i radi male korake
Joe je s nama oko četiri mjeseca i napokon ga krećem ostavljati izvan kaveza na kratka razdoblja od pet minuta. Izađem, izvezem auto iz prilaza, napravim krug oko bloka i vratim se kući. To su sitni testovi, namjerno vrlo kratki, da separacijska anksioznost ne bi imala vremena potpuno se razbuktati.
Jednom sam postavila kameru u hodnik i vidjela da, kad odemo, kruži i traži nas. Ipak, držim te odsutnosti vrlo kratkima – do pet minuta – i vratim se prije nego što stigne upasti u neku nevolju. Poslije podijelim poslastice i pružim mu pažnju prije nego što uznemirenost naraste. Mali koraci – tako se separacijska anksioznost uči da i odsutnost može proći bez katastrofe.
Plan mi je postupno povećavati odsutnost na deset minuta, a nadam se da ćemo do kraja godine moći otići na večeru, a da Joe ostane slobodan u kući s ostalim psima. Svejedno, to je proces koji traje i u kojemu se separacijska anksioznost katkada smiri, a katkada vrati – zato idemo dan po dan i ne preskačemo stepenice.
U svemu ovome držimo se jednostavnog pravila: prije, tijekom i nakon svakog našeg polaska držimo istu rutinu. Kratka šetnja, malo mirnog sjedenja, odlazak u kavez ili ostanak u sobi, pozadinski zvukovi, svjetlo, pozdrav bez drame i – odlazak. U povratku ništa veliko, bez ushićenih izlijeva, već smireno pozdravljanje. Kad je sve predvidljivo, separacijska anksioznost gubi tlo pod nogama.
Svaki dom ima vlastiti ritam, a svaka životinja svoju povijest i temperament. Ono što je zajedničko jest da separacijska anksioznost voli praznine u rutini i nejasne signale. Zato smo kod Joea sve rasporedili kao u maloj predstavi: isti redoslijed radnji, isti ton glasa, iste kratke probe. Što je više uspješnih, sitnih ponavljanja, to se mozak lakše navikne da naše odlazeće korake ne mora povezati s panikom.
Joeu pomaže i to što prije naših izlazaka dobije neku mirnu, niskouzludljivu aktivnost: laganu igru njuškanja po prostirci, jednostavne trikove za koje zna da će ih uspjeti izvesti ili žvakalicu koju može držati šapama dok leži. Ništa od toga ne preplavi ga uzbuđenjem, ali mu zauzme um. Dok je pozornost usmjerena, separacijska anksioznost manje se budi na svaki šum.
Ne postoji savršeno, jednokratno rješenje. Separacijska anksioznost voli navike, zato joj i odgovaramo navikom – strpljenjem, malim i ponovljivim koracima. Kad se potkrade nazadovanje, ne dramimo. Vratimo se na prethodni korak u kojem je bio uspješan i još ga malo učvrstimo. Joe tako stalno dobiva potvrdu da zna i može, a to gradi njegovu sigurnost.
Naše očekivanje nije da strah potpuno nestane, nego da ga nauči nositi – da prepozna da vrata koja se zatvore znače kratko vrijeme mira, a vrata koja se otvore znače povratak u normalu. To je cijela filozofija koju gradimo, jer separacijska anksioznost tada više nije neprijatelj nego signal koji nas podsjeti da usporimo i vratimo se rutini.
Za kraj – i bez ikakvih velikih zaključaka – mogu samo reći da nas je ovaj put naučio poniznosti. Joe je hrabar onoliko koliko mu dopušta prošlost iz koje dolazi, a mi smo tu da mu tiho i uporno pokažemo da je ovaj dom drugačiji. Separacijska anksioznost možda neće nestati preko noći, ali svaki miran odlazak i svaki miran povratak mali su kamenčići koji popločavaju put prema sigurnijem, opuštenijem životu.
Imate li savjete kako pomoći psu s izrazito jakim strahom od samoće? Kako osiguravate da vaš ljubimac ostane što mirniji dok ste odsutni? Rado bismo čuli vaša iskustva u komentarima – ljudi koji su prošli sličan put često imaju sitne trikove koji mogu činiti razliku kad separacijska anksioznost pokuca na vrata.
Kliknite podebljane riječi u članku i kupnjom pomozite svome psu te podržite naš sadržaj!
