Psi – baš kao i mi! U dobru i u zlu. Psi obolijevaju od mnogih istih vrsta bolesti kao i ljudi, a među njima posebno mjesto zauzima rak. Od limfoma i melanoma do tumora mozga i tumora mliječne žlijezde, rak kod pasa često oponaša obrasce bolesti u ljudi. Proučavanjem tih slučajeva znanstvenici sve bolje razumiju kako rak nastaje, razvija se i kako ga je moguće liječiti u ljudskoj populaciji.
Zajednički cilj
Ekipa emisije 60 Minutes nedavno je razgovarala s Elaine Ostrander, višom genetičarkom u Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH), koju su zatekli na izložbi pasa u Connecticutu dok je uzimala briseve raznim pasminama za analizu DNK. Podaci koje prikuplja pomažu NIH-u dublje shvatiti međuigru gena i raka – i kod pasa i kod ljudi.
„Psi žive u našem svijetu. Imaju sve iste bolesti kao i mi. Jedu našu hranu. Izloženi su istim onečišćivačima okoliša”, rekla je Ostrander voditelju Andersonu Cooperu. „No imaju i iste gene kao i mi. I imaju mutacije u tim genima koje ih čine podložnima svemu čemu smo podložni vi i ja – bilo da je riječ o dijabetesu, raku ili neuromišićnim bolestima. Sve što pogađa ljude, pogađa i pse.” Upravo zbog te sličnosti rak u pasa predstavlja vrijedan prozor u prirodni tijek bolesti koji je teško u potpunosti rekonstruirati u laboratoriju.
Određene pasmine pasa češće obolijevaju od pojedinih vrsta tumora, što omogućuje istraživačima da preciznije mapiraju gene koji mogu biti odgovorni. Primjerice, škotski terijeri imaju 20 puta veći rizik od raka mokraćnog mjehura u odnosu na uobičajenog mješanca. Kada se takva razlika sustavno prati i poveže s genetskim varijantama, otvaraju se putovi do biomarkera koji mogu pomoći prilikom ranog otkrivanja raka u ljudi.
Postupak proučavanja prirodno nastalih tumora u životinja s ciljem primjene stečenih spoznaja na ljude naziva se komparativna onkologija. To je rastuće područje koje je, među ostalim, dijelom financirano inicijativom američke administracije usmjerenom na istraživanje raka. U sklopu takvih projekata nastoji se standardizirati prikupljanje uzoraka, zajedničke baze podataka i protokole liječenja kako bi se razvoj novih terapija ubrzao, a spoznaje o tome kako rak funkcionira učinile što primjenjivijima.
Rak se kod pasa pojavljuje u okruženju koje dijele s ljudima – domaćinstva, parkovi, gradske ulice. To znači da faktori kao što su prehrambene navike, pasivna izloženost dimu, kemikalije iz okoliša ili svakodnevni ritam aktivnosti djeluju usporedno na obje vrste. Za istraživače je to iznimno važno jer rak ne nastaje u vakuumu; na njega utječu genetska predispozicija i okolina, a psi predstavljaju prirodni model u kojem se te dvije silnice isprepliću na način sličan ljudskome.
Usto, životni vijek pasa kraći je od ljudskog, a rak se kod njih često razvija i napreduje brže. Taj vremenski „ubrzivač” omogućuje da se učinci liječenja i ishodi novih pristupa bilježe u kraćem razdoblju – što rezultira bržim povratnim informacijama o tome djeluje li određena terapija ili ne. Za rak koji traži hitne odgovore – a većina malignih bolesti to čini – takva dinamika predstavlja realnu prednost.
Prikupljanje uzoraka DNK i podataka o zdravstvenoj povijesti pasa provodi se uz pristanak vlasnika i veterinarski nadzor. Uzorci se analiziraju kako bi se uočile varijante povezane s većim rizikom, načinom napredovanja bolesti ili odgovorom na terapiju. Kada se takvi nalazi ukrste s informacijama o raku u ljudi, otkrivaju se obrasci koji bi se inače teško prepoznali. U konačnici, cilj je da svaka nova spoznaja o tome kako rak djeluje u pasa doprinese boljim dijagnostičkim alatima i individualiziranijem liječenju pacijenata.
U pozadini svega leži jedan zajednički motiv: olakšati teret koji rak nosi i ljudima i životinjama. Vlasnici pasa koji sudjeluju u studijama često to čine jer žele najbolju moguću skrb za svoje ljubimce, ali i zato što znaju da njihovo sudjelovanje može pomoći budućim naraštajima – dvoslojan doprinos koji spaja ljubav prema životinji i nadu da će rak postati predvidljiviji, lakše prepoznat i uspješnije liječen.
Ohrabrujuća istraživanja raka
Jedno od područja u kojem komparativna onkologija bilježi napredak jest osteosarkom – često smrtonosni rak kostiju. U ljudi je rijedak te godišnje pogađa približno 1.000 osoba u SAD-u, uglavnom djecu i mlade odrasle. Kada je neka bolest rijetka, teško je brzo prikupiti dovoljno velik uzorak pacijenata kako bi se proveli opsežni klinički pokusi, a otežano je i usmjeravanje financiranja. To ne znači da je rak manje važan, nego da su logističke prepreke veće.
„Teže ga je proučavati jer je manji broj pacijenata koje možete, znate, uključiti u velike pokuse”, kazala je pedijatrijska onkologinja dr. Elyssa Rubin u razgovoru za 60 Minutes. „A budući da je rijedak, ne usmjerava se mnogo financiranja na brojne pokuse.” Upravo tu psi ulaze u sliku: osteosarkom se kod pasa javlja oko deset puta češće nego u ljudi, pa veliki broj slučajeva omogućuje detaljnije proučavanje prirode bolesti, njene genetske podloge i reakcije na terapije.
Kada je riječ o raku koji agresivno napreduje, svaki element koji ubrzava učenje ima težinu – bilo da se radi o ranom prepoznavanju, preciznijem kirurškom odstranjenju ili imunološkim tretmanima. Usto, veterinarska onkologija i humane klinike sve češće dijele metodologiju, dijagnostičke platforme i načine praćenja bolesnika. Takva razmjena iskustava povratno pomaže oboma: veterinarskim timovima da usklade pristupe s najnovijim standardima, a kliničarima u humanoj medicini da uoče signale djelotvornosti terapija u stvarnim, biološki složenim uvjetima gdje rak ne slijedi uvijek teorijske obrasce.
Profesorica Sveučilišta u Pennsylvaniji i veterinarka dr. Nicola Mason 2012. počela je istraživati eksperimentalnu imunoterapiju za osteosarkom i postigla napredak s listerijom – bakterijom koja je u naravi povezana s trovanjem hranom, no za potrebe terapije modificirana je tako da potakne imunosni sustav. Istraživači su otkrili da injekcija promijenjenog oblika listerije može „probuditi” organizam, aktivirati stanice ubojice i usmjeriti ih na rak kako bi se maligne stanice uništile. Uspije li se takav ciljano pokrenut odgovor održati i usmjeriti, rak gubi dio svoje prednosti.
Emisija 60 Minutes pratila je devetogodišnju zlatnu retrivericu Sandy. Sandy je imala osteosarkom i, nažalost, izgubila je prednju nogu. Uključila se u istraživanje terapije listerijom s ohrabrujućim rezultatima. Zabilježene su promjene koje pokazuju da se organizam bori: povišenje tjelesne temperature, potom pad na početne vrijednosti – očekivani fiziološki trag da je imunoterapija pokrenula obrambene mehanizme.
„Tjelesna temperatura počela joj je rasti, dosegla je vrhunac otprilike nakon četiri sata, a zatim se ponovno počela spuštati”, rekla je dr. Mason. „Takvo što zapravo želimo vidjeti jer nam govori da imunoterapija doista stimulira njezin imunosni odgovor, što i želimo postići.” U toj rečenici sadržana je ideja koja stoji iza modernih pristupa: umjesto da se rak napada isključivo izvana, cilj je da se vlastita obrana tijela osposobi da prepozna tumorske stanice kao štetne te ih sustavno ukloni.
Zahvaljujući eksperimentalnoj terapiji, Sandy – kojoj je nakon amputacije i kemoterapije prvotno prognozirana još godina dana života – četiri godine poslije bila je živa i bez znakova bolesti. Za zajednicu koja se bavi rakom takve pojedinačne priče služe dvjema važnim ulogama: kao dokaz koncepta da usmjerena imunoterapija može promijeniti tijek bolesti i kao poticaj da se nastave dobro osmišljeni pokusi. Iako svaka životinja reagira drukčije i rak se može vratiti, ovakvi odgovori uče istraživače kako preciznije birati kandidate, doze i kombinacije terapija.
Napredak u veterinarskim studijama otvara vrata i humanim kliničkim ispitivanjima. U 2021. godini nadležno regulatorno tijelo odobrilo je kliničko ispitivanje faze II u kojem se modificirana listerija primjenjuje za liječenje recidivirajućeg osteosarkoma kod mladih odraslih i djece. To je važan korak u prijenosu znanja iz veterinarske onkologije u humanu medicinu, jer spaja sve ono što su pokazali modeli na psima s rigoroznim zahtjevima za sigurnost i djelotvornost u ljudi. Takav put prijenosa – od opažanja do terapije – temelj je translacijske medicine i sve češće je oslonjen na komparativna opažanja raka u različitim vrstama.
Kada istraživači raspravljaju o budućnosti liječenja, ističu da rak nije jedinstvena bolest nego skupina poremećaja s različitim biološkim „potpisima”. Zbog toga pristup jedna-terapija-za-sve sve češće ustupa mjesto preciznoj medicini. Psi s prirodno nastalim tumorima pomažu identificirati koje se kombinacije terapija isplati ispitivati i u kojem redoslijedu. Ako se uočava da neka varijanta raka bolje reagira na imunoterapiju nakon kirurškog zahvata i kemoterapije, to se može dizajnirati kao hipoteza i u kliničkim pokusima u ljudi. Time rak postaje mrvicu predvidljiviji, što je već velika dobit.
U svakodnevnoj praksi, vlasnici i veterinari zajedno donose odluke o sudjelovanju u studijama. Etički okviri predviđaju da je dobrobit životinje na prvom mjestu, a protokoli se usklađuju kako bi se razina skrbi održavala visokom. Rak ne čeka – stoga je važno da se sve radi promptno, uz pažljivo praćenje. Kada terapija pokaže obećavajuće signale, ona se nastoji potvrditi u većim skupinama, korak po korak. Kada ne uspije, spoznaje se bilježe kako bi drugi timovi izbjegli iste slijepé ulice. Na taj se način kolektivno učenje ubrzava, a svaka informacija dobiva svoju ulogu u slagalici koja je rak.
Istraživanja komparativne onkologije ne ograničavaju se na osteosarkom. Rak kože, rak mliječne žlijezde, tumorska oboljenja mozga i limfni sustav također su predmet interesa. Pasminska sklonost nekim oblicima bolesti olakšava uočavanje genetskih uzoraka. Primjerice, kada se prepozna da je određena pasmina pod većim rizikom za specifičan rak, moguće je potražiti varijante u genomu koje se češće javljaju u bolesnih jedinki. Ako se takva varijanta zatim pronađe i u ljudi s istom vrstom tumora, dobiva se snažan trag. Slijedi daljnji rad: laboratorijska potvrda, opis mehanizma, a potom i promišljanje o terapijskom cilju.
Rak, naravno, nije samo zbroj gena. Okoliš oblikuje tijek bolesti i može aktivirati ili utišati rizične predispozicije. Psi – jer dijele dom i navike sa svojim vlasnicima – istovremeno su izloženi dimu, sredstvima za čišćenje, pesticidima, gradskim onečišćenjima i prehrambenim obrascima. Kada se uz genetske podatke prikupljaju i podaci o izloženosti, istraživači mogu preciznije razlučiti što potiče određeni rak i kako kombinacija faktora utječe na ishod.
Osim znanstvenog uvida, postoji i ljudska dimenzija: mnogim vlasnicima sudjelovanje u istraživanju predstavlja nadu. Rak je riječ koja unosi nemir, ali istodobno pokreće zajednicu – veterinare, istraživače, tehničare, studente, skrbnike – da rade usklađeno. Kada terapija olakša simptome ili produži razdoblje bez bolesti, to je izravna i opipljiva korist. Kada pak ispitivanje pokaže da određeni pristup ne radi, spoznaja se dijeli kako bi se izbjegla nepotrebna ponavljanja. I jedno i drugo vrijedan je napredak, jer se krivulja učenja neprekidno pomiče naprijed.
U konačnici, pristup u kojem psi pomažu znanstvenicima razumjeti rak u ljudi spaja sve elemente moderne biomedicine: genomiku, imunologiju, statistiku, etiku i kliničku praksu. Kroz sustavna opažanja, pažljivo vođene pokuse i razmjenu podataka stvaraju se okvir i jezik kojima se rak može jasnije opisati i ciljanije liječiti. Kako se baze podataka šire, a alati za analizu postaju sofisticiraniji, očekuje se da će se brže otkrivati obrasci koji upućuju na ranjive točke tumora. Tamo gdje se takve točke pojave, mogu se usmjeriti lijekovi, imunoterapije ili kombinacije koje raka dovode u nepovoljniji položaj.
Ljudi koji svakodnevno rade s oboljelim životinjama često ističu da ih iskustva uče strpljenju i preciznosti. Rak može biti nepredvidljiv, no uporan, sustavan rad donosi male, ali postojane pomake. Primjeri poput Sandy podcrtavaju činjenicu da dobro osmišljen pristup može promijeniti prirodni tijek bolesti. Svaka takva priča pruža dodatne slojeve razumijevanja, od razine pojedinačne stanice do ponašanja cijelog organizma, te nudi tragove kako primijeniti naučeno u humanoj medicini, gdje su ulozi jednako visoki.
Kako se programi šire, zajednice istraživača međusobno razmjenjuju podatke i iskustva – od odabira kandidata do protokola praćenja. Rak se tako promatra iz više kutova, a ono što se nauči u jednoj vrsti često se provjerava u drugoj. Upravo su psi, zbog svoje biološke srodnosti i životnog okruženja s ljudima, jedinstveno pozicionirani u toj razmjeni. Kada ti elementi djeluju zajedno, mogućnosti za bolje razumijevanje i učinkovitije liječenje raka postaju opipljivije no što su bile još donedavno.
Na tragu svega navedenog, prelijevanje uvida iz veterinarskih studija u klinička ispitivanja u ljudi ne odvija se preko noći, ali stvara most koji je sve čvršći. Rak, unatoč složenosti, pokazuje ponavljajuće obrasce koje je moguće iskoristiti. Učenje iz slučajeva koji se prirodno pojavljuju u pasa omogućuje da se vrijeme i resursi u humanoj medicini usmjere pametnije. Kada se uz to uključi i genomika, postoji šansa da se izaberu terapije koje imaju veću vjerojatnost uspjeha za točno određeni rak.
U praksi to znači da se, korak po korak, gradi arhiva znanja koja služi svima uključenima. Rak pritom ostaje težak protivnik, ali i protivnik koji je – uz ovakav zajednički rad – sve češće doveden u situacije u kojima nema jednostavan put naprijed.
